"I ovo istomači aliti privrede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski"
 Matija Divković: "Nauk krstjanski", 1611.

Međunarodni dan materinjeg jezika obilježava se 21. februara. UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog države Bangladeša proglasio taj dan Međunarodnim danom maternjega jezika, nakon čega ovaj dan u kalendaru međunarodnih praznika postaje prihvaćen od 2000. godine. Dan maternjeg jezika Druga gimnazija Mostar obilježila je tematskim časovima posvećenim maternjem jeziku i prigodnim plakatima koji su bili izloženi u holu škole.

Cilj proglašavanja ovoga međunarodnog dana vezan je za važnost učenja, govorenja i razvijanja svijesti o materinjem jeziku. U vrijeme globalizacije, jačanje svijesti o maternjem jeziku posebno dobija na važnosti, fokusirajući se tako i na pravo određene jezičke zajednice na njegovanje svoje specifične i kulturne utemeljenosti, što je bitno vezano za sami maternji jezik kao temelj date kulture, a može se kazati, kako je to veoma slikovito izrekao i bh. književnik Alija Isaković, da je jezik naš moral, ustvrdivši ontološku vezu čovjeka s počecima intelektualnog poimanja i pozicije tog čovjeka koji se određuje prema svome jeziku u odnosu na druge.
Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, jezička situacija svakako je specifična, što je uvjetovano historijskim, kulturnim i političkim razvojem bh. društva, kako u daljoj, tako i u bližoj povijesti, mada se može kazati da je XIX st. vrijeme kada se najznačajnije artikuliraju društveno-politički i kulturni programi jezičkih zajednica. U tom periodu dolazi do izuzetno značajnog procesa koji se odnosi na nacionalizaciju narodnih i etničkih zajednica, koje će se profilirati prema religijskom i političkom načelu. U tom periodu na prostoru Bosne i Hercegovine sve se glasnije a kasnije i zvanično, posebno u vrijeme austrougarske uprave, formiraju tri jezičke zajednice zasnovane na zajedničkom organskom idiomu, ali različite prema socijalnom i društveno-političkom opredjeljenju, nakon čega će se uvesti i službena upotreba naziva jezika u Bosni i Hercegovini. U XX st. došlo je do zatomljivanja bosanskog jezičkog identiteta, a njegova reafirmacija započet će 60-ih i 70-ih godina. Zahvaljujući naporima, između ostalih, i Instituta za jezik i njegovoj jezičkoj politici, reafirmirat će se poseban standardnojezički izraz, koji će dobiti i poseban status – bosanskohercegovački standardnojezički izraz, kao jedan od četiriju varijanata srspkohrvatskog standarda, što će dvadesetak godina kasnije rezultirati vraćanjem imena bosanskog jezika u nomenklaturu srednjojužnoslavenskih jezika.
U kontekstu razumijevanja jezičke trokomponentnosti savremene Bosne i Hercegovine treba uzeti u obzir i Univerzalnu deklaraciju o lingvističkim pravima usvojenu u Barseloni 1996, koja proglašava pravo svakog naroda da svoj jezik zove i upotrebljava onako kako on smatra da se treba, što predstavlja jedno je od temeljnih ljudskih prava uopće:
Član 9.
„Sve jezičke zajednice imaju pravo kodificirati, očuvati, razvijati i promovirati svoj jezički sistem bez induciranog ili nametnutog miješanja."
Član 16.
„Svi članovi neke jezične zajednice imaju pravo da komuniciraju i primaju obavijesti od zvaničnika na svome vlastitome jeziku."
Član 33.
„Sve jezične zajednice imaju pravo da sebe nazivaju imenom koje je u upotrebi u njihovom vlastitom jeziku. Svako prevođenje na druge jezike mora izbjeći dvosmislenu ili pejorativnu denominaciju."
U tom smislu, jezička situacija vezana za maternji jezik / maternje jezike u Bosni i Hercegovini posve je jasna. To je zemlja koja ima tri zvanična jezika: bosanski, hrvatski i srpski jezik, i nikakvi pritisci, isforsirana uvjeravanja ili nesuvisla ograničavanja upotrebe maternjeg jezika ne smiju se koristiti u političke ili kakve druge svrhe, jer bi to značilo negiranje elementarnih ljudskih prava. Prema tome, u Bosni i Hercegovini, državi zasnovanoj na demokratskim načelima, funkcioniraju neka od načela: u upotrebi su tri standardna jezika; svaki pojedinac ima pravo korisititi se svojim jezičkim idiomom; niko nema pravo nijednom pojednicu, niti u službenoj upotrebi niti u neformalnom općenju, osporavati pravo na njegov jezički idiom ili upotrebu naziva tog jezika. Na taj način, imajući puno razumijevanje za svakoga, razvija se modern bh. društvo zasnovano na principima pravde, jednakosti i međusobnog uvažavanja.