Poglavica Seattle je bio indijanski poglavica po kojem je grad Seattle dobio ime i koji je poznat po govoru, koji mu se pripisuje da ga je 1854. godine poslao američkom predsjedniku P. Franklinu, kao odgovor na ponudu da bijelci od njegovog plemena kupe zemlju. Međutim, ni u jednoj službenoj arhivi nema ni traga takvom pismu, a i poglavica je bio nepismen. Pismo je ustvari napisao 1971. godine scenarist Ted Perry za ekološki film „Home". Za promociju filma štampano je 18000 plakata sa govorom poglavice Seattlea i tako je tekst postao dio urbane i ekološke kulture. No, bilo kako bilo, ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi.
„Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Da bi poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu, kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Čovjek ne tka tkivo života, on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samom..."
A šta smo mi iz toga naučili? Ništa. I onda se desila korona...
Sve ono što je do juče bio sistem vrijednosti, odjednom ne znači ništa. Skupi automobili, markirana odjeća, najnoviji mobiteli... Ništa. Korona nam je pokazala da novcem ne možemo baš sve. Države koje imaju novca ne mogu kupiti respiratore, jer ih na tržištu nema dovoljno. Čovjek koji ima novac, ne može otputovati i sakriti se i uživati u blagodatima koje može platiti svojim novcem negdje dok sve ovo prođe, ne može otići u restoran jer su restorani zatvoreni, ne može ni prošetati jer je policijski sat. I konačno, može imati novac ali ne može kupiti lijek jer ga nema, ne postoji.
Sve ono što nismo mogli da zamislimo, dešava se. Milioni ljudi su u karanteni, nema sporta, nema izlazaka, nema kupovine ničeg što nije potrebno za preživljavanje. I na sve smo se navikli. U svemu ovome dešavaju se i lijepe stvari. Zrak odavno nije bio čišći, zamislite za samo mjesec dana, ljudi vikende provode u prirodi ujesto u tržnim centrima, porodice su na okupu u svojim domovima. Ruski avioni, donoseći pomoć, slijeću na američke aerodrome. Zamislite! Arapi pomoć šalju kršćanima, a Beograđani aplaudiraju Zagrepčanima. Možda je korona došla da nas popravi, da nas vrati „na fabričke postavke", možda prirodi i pravim vrijednostima koje smo bili zaboravili.
Čovjek je u ludilu modernog vremena postao bahat, bezobziran, „nije imao vremena", postao je nezadovoljan. A nezadovoljstvo je čovjekovo prokletstvo.
Danas bismo bili zadovoljni samo da se sve vrati na ono „prije korone". Ali, da li ćemo nešto naučiti iz svega ovoga? Znam samo da svijet poslije više nikada neće biti isti. I neka neće, jer onakav kakav je bio, bio je užasan. Bio je svijet laži, lažnih vrijednosti, šunda, nemorala, gladi od koje se umire i bogatstva koje je „perverzno", svijet u kojem su ljekari i naučnici plaćeni daleko manje od političara i sportista, svijet besmisla, buke, žurbe, neumjerenosti, svijet nečitanja, žderanja, popularizacije neobrazovanja i nevaspitanja, svijet korupcije i čega sve ne.
Možda je korona došla da ljudima otvori oči, da vide kako je malo potrebno da budu sretni, možda jedan zagrljaj drage osobe ili kafa s radnim kolegom, možda jedna obična šetnja u proljetno veče s rukom u ruci, bez rukavica.
Možda će ljudi biti bolji, vlade poštenije, međuljudski odnosi „zdraviji", zdravstveni sistemi bolji i u njima ljekari koji neće odbijati da liječe pacijente, možda će „biti in" biti učen i pošten, kulturan i načitan, možda će biti bitna sadržina a ne forma i možda ovo što se dešava danas nećemo brzo zaboraviti. Možda...
I da se ponovo vratimo na pismo s početka teksta.
„Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi su oni naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici."
Bijeli čovjek to ne razumije. Uzima od zemlje sve što želi. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Odnosi se prema majci – zemlji i prema bratu – nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti. Njegov apetit požderat će zemlju i ostaviti samo pustoš."
S nadom da ćemo razumjeti upozorenje, da ćemo dolazak korone iskoristiti da shvatimo da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo, s nadom da ćemo biti pametniji i bolji ...