Prema procjenama Federalnog
ministarstva obrazovanja i nauke, Bosna i Hercegovina u nauku ulaže 0,3 posto
BDP-a, dok je u drugim zemljama taj procent dva posto s tendencijom rasta na
tri. Uprkos tome, dobrih rezultata u nauci itekako ima. Primjer za to jeste tim
robotičkih reprezentativaca Bosne i Hercegovine, koji je osvojio 1. mjesto na
Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi. (Piše: JAKUB SALKIĆ www.stav.ba)
Dan nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine
obilježen je 12. decembra, na dan kada je bosanskohercegovačkom naučniku
Vladimiru Prelogu 1975. godine uručena Nobelova nagrada za hemiju. To je
prilika da se promoviraju nauka i naučni rad, ali i ukaže na stanje u kojem se
nalazi nauka u Bosni i Hercegovini. A stanje je takvo da se u nauku kod nas,
prema procjenama Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, ulaže 0,3 posto
BDP-a, dok je u drugim zemljama taj procent dva posto s tendencijom rasta na
tri. Uprkos tome, dobrih rezultata u nauci itekako ima. Primjer za to jeste tim
robotičkih reprezentativaca Bosne i Hercegovine, koji je osvojio 1. mjesto na
Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi. Njihov mentor profesor Anes Hadžiomerović
za Stav govori o bavljenju naukom u našoj državi.
STAV: Kako je baviti se naukom u današnje
vrijeme?
HADŽIOMEROVIĆ: U
današnje vrijeme veoma je teško baviti se naukom, posebno zato što nema sluha
kod naših nadležnih institucija i što se nailazi na dosta otpora. Nadam se da
će se to mijenjati, a na nama je, na ovim našim generacijama, da to činimo.
Moramo, pod hitno, pristupiti reformi obrazovanja. Nemaju sva djeca iste
predispozicije i sklonosti, njima treba prilagoditi sistem, a na mladima svijet
ostaje, oni kroje i svoju i našu budućnost.
STAV: Prema Vašem iskustvu, kako bi trebala da
izgleda ta reforma obrazovanja?
HADŽIOMEROVIĆ: To je
prvenstveno reforma u smislu STEM-a (pojam koji se koristi za grupiranje
naučnih disciplina: science – nauka, technology –
tehnologija, engineering – inženjering i mathematics –
matematika). Sada je u tu grupu ubačeno art i dizajn. Dakle, svi u svijetu teže
tome. I ovo takmičenje, u kojemu smo bili prvi, zasnovano je na STEM-u. Dakle,
morate imati znanje iz dosta nauka kako bi se njihovom kombinacijom dobila
kompaktna cjelina. Tako smo i mi morali davati djeci različite zadatke, s
vremena na vrijeme mijenjali su uloge, tako da su svi, na neki način, radili
svaki segment. Rezultat je da smo od 65 mogućih bodova osvojili 63,7.
Preostalih 1,3 boda nismo osvojili jer nismo mogli pustiti meteorološki balon u
niže slojeve atmosfere, na visinu 30-40 kilometara, zato što nam Agencija za
pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine – BHANSA – nije mogla
dati dozvolu. Zahtjev smo morali podnijeti dvadeset dana prije puštanja balona,
a mi nismo mogli čekati toliko dugo jer smo bili ograničeni vremenom. Dosjetili
smo se da svežemo satelit u obliku kocke silkom i podignemo je uz pomoć
meteorološkog balona ispunjenog helijem na visinu od jedan kilometar te obavimo
neophodna mjerenja pritiska, temperature, vlažnosti zraka, UV zračenja i
napravimo nekoliko panoramskih fotografija Mostara i okoline. Sve smo snimili
na SD karticu i dokumentaciju poslali komisiji za ocjenjivanje.
Mislim da je u Bosni i Hercegovini prvi put izvršeno ovakvo mjerenje. Gospođa
koja radi u Hidrometeorološkom zavodu rekla mi je da je ona tu od 1993. godine
i da od tada do danas nije bio pušten nijedan hidrometeorološki balon, a nije
sigurno ni desetak godina prije toga. Tako da je ovo bio historijski pomak.
STAV: Naši građani poznati su po svojoj
snalažljivosti, što zna biti itekako korisno, kao što je to u ovom slučaju.
Međutim, koliko nam odmaže to što smo naučili živjeti po principu "kako ćemo,
lahko ćemo”, bez pripreme, bez odgovarajuće infrastrukture...?
HADŽIOMEROVIĆ: Pa,
vidite, mi smo jedan zadatak trebali obaviti zajedno s reprezentacijom
Kazahstana. Oni rade u prostoru od 300 kvadrata, dok mi radimo u tridesetak
kvadrata. To je bio neuređen prostor, digao sam kredit, uložio i opremio ga da
se može raditi u njemu, da se možemo takmičiti. Nismo imali ni interneta. I
opet ta naša domišljatost, dijelili smo hot spot, sve smo radili
putem mobitela. Pred kraj takmičenja javio nam se Tarik Muftić iz Amerike, koji
je platio internet za dvije godine. Nije to isto. Mi smo se takmičili pod istim
uvjetima kao i ostale zemlje, ali nismo imali iste uvjete za rad. Kada kažem da
smo se takmičili pod istim uvjetima, onda mislim na to da je svaka država
dobila isti robotički kit, mogli smo koristiti određene dijelove za sklapanje
robota. Ali kada je došao "solution chalange”, koji smo radili zajedno s
reprezentacijom Kazahstana, nismo imali iste uvjete. Kada smo trebali napraviti
nano satelit, kocku, nismo imali 3D printer, pa smo molili direktora Druge gimnazije
Mostar da nam oni ustupe svoj 3D printer da printamo kocku. Printali smo šest
strana kocke po 11 sati šest dana, dok neke države to urade za osam do deset
minuta CNC mašinama i laserskim rezačima koje smo mi vidjeli samo na
televiziji. Nije to isto, nisu isti uvjeti. Imamo zaista nadarene učenike i
mlade ljude koji imaju i znanje i motivaciju, ali se treba ulagati malo više u
nauku da bi se izbrusili dijamanti. Imamo dosta dijamanata osim Edina Džeke,
samo ih trebamo izbrusiti. Mi naše nebrušene dijamante dajemo na tacni drugim
zemljama.
STAV: Kada govorite o STEM obrazovanju,
smatrate li da je fokusiranje na samo jednu profesionalnu oblast zastarjelo?
HADŽIOMEROVIĆ: Morate
poznavati više oblasti da biste došli ovdje gdje jesmo – i matematiku, i programiranje,
i robotiku, i sklapanje hardvera, i mašinski dio... Druge zemlje, primjera
radi, koriste napredne softvere za sklapanje robota te samo kliknu print, a on
im isprinta ili izlista koje dijelove će gdje koristiti, koji motor će staviti.
A mi to bukvalno sastavimo, rastavimo, napravimo skicu na papiru i treba nam
mnogo više pokušaja da sastavimo tijelo i da dođemo do željenog rezultata, ali
dosta uspješno smo to radili.
STAV: Šta biste Vi promijenili da imate moć da
mijenjate stvari?
HADŽIOMEROVIĆ: Prvo bih
mijenjao sistem obrazovanja. Uči se dosta stvari koje nisu potrebne. Američki
reprezentativac, koji je sada student, kaže mi: "Ja ne nosam nijednu knjigu.”
Pa kako studiraš, pitam ga. Kaže, formiraju tim od tri, četiri, pet ljudi na
fakultetu, dobiju određeni projekt i oni za taj projekt istražuju samo ono što
im je potrebno. On je na tom projektu, naprimjer, bio zadužen samo za
izračunavanje integrala. I zamislite, vi sada studirate na fakultetu gdje ne
polažete nijedan ispit, a dato vam je mašti na volju, imate sve moguće uvjete
za rad. Samo nebo je granica.
STAV: Koliko djeca znaju o Vladimiru Prelogu,
u čiju je čast ustanovljen Dan nauke?
HADŽIOMEROVIĆ: Veoma malo.
Ja radim u srednjoj školi i malo se o tome priča. Mi se moramo u školi držati
plana i programa. Od njega možemo, uz odobrenje direktora, odstupati samo 10
posto. Zahvaljujući tom odstupanju, ja sam u Drugoj gimnaziji u redovnu nastavu
uveo robotiku i tako otvorio prostor da možemo raditi robotiku u redovnoj
nastavi.
STAV: Je li kvalitet obrazovanja prepušten
nastavnicima i profesorima, njihovom entuzijazmu i želji da rade?
HADŽIOMEROVIĆ: Definitivno
je tako. Ja sam samouk iz robotike. Iz znatiželje, iz želje da se nadograđujem,
da nešto novo istražujem, naručio sam 2016. godine neke knjige i robotske
dijelove preko interneta pa počeo sklapati. Svidjelo mi se. Htio sam to isto
prenijeti učenicima. Malo-pomalo i, evo, odnio vrag šalu. Učestvovali smo
na Global Challenge takmičenju u Mexico Cityju i Dubaiju, gdje smo
osvojili dvije nagrade. Posljednje dvije godine takmičimo se online i
zaista se i oni trude da promoviraju STEM, ali trude se baviti i globalnim
problemima kao što su energetska učinkovitost, prečišćavanje okeana itd.
Učenicima koji su se takmičili ovo je prvi put u životu da rade s ovom
robotičkom opremom. Oni su izabrani na takmičenju – probrali smo one najbolje
da budu dio robotičke reprezentacije Bosne i Hercegovina.
STAV: Vidite li među njima neke nove
nobelovce?
HADŽIOMEROVIĆ: Ja se
nadam da ima među njima neki novi nobelovac, ali isto tako se nadam da će se
država pobrinuti da oni ostanu u Bosni. Biti prvi u bilo čemu u svijetu jeste
veliko, a u robotici da i ne govorim. Oni su sada poželjni na svakom
univerzitetu u svijetu gdje god da apliciraju. Nadam se kako će odabrati da
ostanu ovdje. Njima sada treba podrška naših institucija. Podržava se sve i
svašta. Bez umanjivanja ičije vrijednosti, toliko se podržava sportskih
manifestacija, koje realno nisu važne koliko nauka, samo zato što nauka nije
toliko popularna. Zašto, ne znam. Evo, uzmite za primjer profesore u školi,
njihove plate su smiješne, a oni kroje našu budućnost.
STAV: Kako ohrabriti djecu da sanjaju karijeru
naučnika, a ne karijeru pjevača "Granda”?
HADŽIOMEROVIĆ: Opet
se vraćamo na individualni rad nastavnika i njihovu želju i volju da rade s
djecom. Kroz vannastavne aktivnosti uključiti što više djece u nauku, uvesti
više nagrada za djecu, pa čak i profesore. Nekako ih stimulirati. Zanemarena su
i djeca, a kamoli profesori i naučnici.
STAV: Šta je to što nauku čini primamljivom?
HADŽIOMEROVIĆ: Neopisiv je
osjećaj kada otkrijete nešto novo, kada date neki doprinos. Dok to ne
ostvarite, ne možete znati kakav je taj osjećaj, a do tog trenutka treba se
truditi, raditi, ulagati u učenje i obrazovanje. Dosta kaskamo za svijetom, a
imamo kapacitet, imamo mlade željne znanja, željne rada i ostvarivanja
vrhunskih rezultata. Evo, mi smo prvi na svijetu i to nikome mnogo ne znači, a
Kazahstanci, koji su bili dvadeset i neki, dobili su još veći prostor i još
bolje uvjete za rad. Oni, dakle, ulažu, trude se, jer u tome vide potencijal.
Pruzeto:
www.stav.ba