„Možda
ima ljepših, ali nema dražih..."
Baš su
teški ovi oblaci nad nama. Nekakav golem teret su ponijeli ovog jutra, pa
tmurni i napeti čekaju povoljan trenutak da briznu u plač. I vjetar je golem
ovoga jutra. Gura ispred sebe, davno opalo lišće, nemilosrdno ga tjera od
mjesta na kojem mu je život potekao. Šalje ga u nepoznato.
Zar to nije tužno? Zar i lišće, nekakva
nevidljiva struja života, tjera na put? Zar i ono odlazi?
Ja sam tužna ovoga jutra. Mene vjetrovi života udaraju ovoga jutra. Imam
neizvjesnost pred nosom, kofer u ruci i nadu u srcu da će me neko čudo
spriječiti da odem. I to čudo nastavljam, željno, da iščekujem...
-„Evo ga! Još jedna lastavica!"
Okrenula sam se da vidim ko govori i kome govori ove neobične riječi. Ne bi
bile neobične da su izgovorene na proljeće, kad možeš vidjeti lastavicu, čudilo
me što zimi neko govori o njima, čudilo me jednako kao i novo saznanje da je
neopisivo teško brzo izvoditi bilo kakvu kretnju sa dva kofera u rukama,
hodajući prema aerodromu. Ugledala sam ga. Nije bilo teško pogoditi u masi
ljudi, koji je onaj koji govori neobične stvari. Kakve su mu riječi bile, takav
je bio i on. Starac naboranog lica, sa bezbrižno djetinjastim osmijehom na licu
i nestašnim očima. I on i njegov govor bili su spoj nespojivog; starca i
djeteta; zime i lastavice. A što je najneobičnije, obraćao se meni.
Nastavio je:-„Lastavice, ptice selice, ih, koliko sam ih se nagledao, sve su
različite kofere teglile, i pri tom ih grčevito ščepale, kao jedino što mogu
nastaviti zvati svojim tamo negdje kad odu. A da si vidjela kakvi sve odu, i
oni sa sigurnim, i oni sa nesigurnim pogledom, i oni što se opraštaju dugo, i
oni što se opraštaju kratko. A svi se vrate isto, k¢o kad djete pobjegne iz kakvog zijana i pohrli materi u krilo.
Svi su k¢o djeca kad se vrate; i uplakani, i nasmijani od sreće, i
pospani od čežnje, i konačno rahat što su u svojoj beši. Kad se vrati, tek ti
se tad, to jato selica aviza i postane mu jasno da ono što je očima lijepo i
ono što je srcu drago ne moraju uvijek biti isto!"
- „Kako to misliš?"
- „To ti je živa istina, lastavice! Da ti vidiš kakvi su gradovi tamo negdje,
aman, ima ih što su k¢o džennet za oči. Uramit ih i divit¢ se svakom pedlju. I ti uživaš na početku, super ti i smještaj,
i posao, i plata, zemlja uređena, ti se čudiš kako se zakon poštuje, kako je
sve na svom mjestu..."
- „Pa eto i sam kažeš da je tamo bolje." Govorila sam iako sam u podsvjesti
priželjkivala njegovo „ali", i priču koja će se suprotstaviti mojoj, a što je
to tako, ni sama ne znam.
- „Istina, tamo je lagodan život, ali nešto uvijek fali. Ti bolan tražiš pedalj
Bosne i kad ti je sve potaman. Navodno potaman. Ti nisi rahat. Uvijek naprežeš
uši, ne bi li čuo da neko doziva nekog Ibru, Hasu, Dragana, čekaš ne bi li čuo
da neko opsuje na bosanskom, da mu priđeš i „baciš ljudsku" sa njim. Kad ulični
svirači, narod zabavljaju ti čekaš, da čuješ „Čudna jada od Mostara grada"pa da
mu baciš pare u onu ćasu pred njim... Pare ti ostanu u džepu, lastavice. Nema
one tvoje pjesme, ni bosanskog sevdaha. Prodala si ih za te pare u svom džepu.
Pun ti džep, al duša prazna. Stegne se srce, znaš. Onda shvatiš da je istina
ono što kažu; ljubav je slijepa. Ova naša prema Bosni je posebno ćorava, ali je
naša... Podsjeti me ovo na onu knjigu „Tvrđava", kad Mahmut opisuje svoju ženu,
pa kaže za nju da nije lijepa, da nema zuba, da nije štedljiva, da je često
mrzovoljna, ali nikad ne bi poželio neku drugu. To ti je, lastavice, smisao.
Ako nećeš u startu da ga priznaš, život ti kasnije dokaže njegovu istinitost."
- „To sve lijepo zvuči, ali šta je sa stvarnošću, idem u drugu zemlju, jer će
tamo neko znati cijeniti moje znanje, trud i rad, tamo ću raditi svoj posao i
lijepo zarađivati. Ovdje se to ne cijeni." Izgovorila sam ovo napamet, kao neku definiciju, čije razumijevanje ti
nije važno, nego ti je važnija forma i lijep prizvuk. Koristila sam je kao
odbranu svoga stava i odluke da idem kad god bi me neko pitao „zašto".
- „Nije sve u tome, znaš. Valja posložiti prioritete u životu. Čovjek, ili
ganjao materijalna dobra, ili bio zadovoljan onim što ima, na kraju umire.
Vrijeme leti, ne pita ono, bona, nijednog insana šta on želi, ono leti. I na
kraju, kad čovjeku sjedne za šiju, onda on počne ono „da sam bogdo". A ne
valja, lastavice, kad to čovjeka uhvati...
A što se tiče ove naše Bosne, nije ona loša.
Ne kažem da nema nekih naopakih stvari, ali moraš razumjeti. Mi smo, nakon
ukidanja one naše kraljevine, godinama bili nečiji miraz, privjesak, ali nikad
roblje. Takav ti je naš prkos, mi smo navikli buniti se protiv vlasti, jer je
godinama bila u tuđim rukama, borili smo se za slobodu, i krv svoju proljevali.
I sad smo slobodom ostali zbunjeni, bila je dugogodišnji cilj, i sad kad smo je
postigli, zaboravili smo je pretvoriti u sredstvo i neku odskočnu dasku koja će
nas gurnuti razvoju i napretku. Kako smo o njoj nastavili pričati kao o cilju,
stalno se vraćamo u prošlost, zbunjujemo sebe i druge. Nama trebaju novi
ciljevi, dijete, a nove ciljeve postavljaju neka nova lica, neke nove nade, a
prvi uslov za to je da budu tu.
Nekad davno je zapisano da trebaš biti tu. S razlogom, lastavice, kaktus niče u
pustinji, a ruža u oazi. Tebi je Bosna mati, i mjerilo ljepote. U usporedbi sa
svim lijepim popločanim ulicama dalekih gradova, tebi će neravna kaldrma biti
draža. U svakoj rijeci tražit ćeš virove Neretve, na svakoj zastavi, boje svoje
zastave, u svakom restoranu miris sarajevskih ćevapa i domaće pite. Poželjet
ćeš da čuješ kako se miješa glas mujezina sa zvonom crkve. I ono navijanje za
svoju reprezentaciju kao da život ovisi o tome. Vjerovala ili ne, poželjet ćeš
gužvu tramvaja i šarenilo čaršija, onu ljudsku radost kad se u kolo uhvate, pa
se diče svojom igrankom, kao nekim, aman, specijalnim talentom koji im je od
Boga dar. Falit će ti i onaj sarajevski smog, i mostarska ljetna sparina,
sevdah i rahatluk, i to ne zato što je to nešto posebno lijepo, nego što se uvuklo
pod kožu, pa ne možeš bez toga. To ti protiče venama, to ti je ritam srca, i
san kad zatvoriš oči. Nije ovo šuplja priča. To ti je sve tako. Svaka čast
bjelosvjetskim gradovima, ja grumen svoje domovine ne bih mijenjao za njih.
Možda nije najljepša, mome srcu je najdraža!"
Čini mi se, Sunce se rodilo tog trenutka, razbilo tminu oblaka i progutalo onaj
njihov teret. Nebo je konačno disalo. Bilo je oslobođeno neizvjesnosti što¢no su je tmurni oblaci nosili sa sobom. Zadivljavalo je
bistrinom! Bistre su bile i slike, i zvukovi života. Bistri su bili otkucaji
zaljubljenog srca i njegova želja da ostane. Konačno je znalo gdje mu je dom...
Starčeve riječi su me učinile nijemom za svaki pametan odgovor. Izlivena
mudrost, pretvarala me sad u drvo, puštala mi korijene na mjestu na kojem sam
nepomično stajala, vezala me za domovinu, kao za početak i kraj ovoga života. I mislim, kad bi neko pokušao da me
pomjeri s mog mjesta i odnese negdje drugo, otišao bi nezadovoljan i praznih
ruku, jer nisam više lastavica, jer ja ne odlazim.
Pitala sam ga kako zna sve ovo izgovoreno, otkud dolazi sva mudrost, koja je
tajna, ustvari.
Onako, šeretski se nasmijao i rekao:- „Dijete drago, i ja sam nekad bio
lastavica!"
Bila sam mu
zahvalna. Poput oluje je protresao moj život i ostavio u amanet riječi koje sam
sa žarom izgovarala, i šutnjom, i pogledom, ostankom, i usnama. Pravile su
prelijepu buku u mom biću i komponovale pjesmu života. A znaš li kako su
glasile, prijatelju moj?- „Možda ima ljepših, ali nema dražih..." Razmisli o
njima, možda i tebi život promijene!
Amina
Šarančić II1