Pitanje: Primjerima kojih historijskih ličnosti Raskoljnikov opravdava svoju teoriju?
Radila: Amila Tucović, III₄

Zločin i kazna je djelo poznatog ruskog pisca Fjodora M. Dostojevskog. To je kriminalistički ali i psihološki roman u kojem nam je, za razliku od ostalih romana, na samom početku poznato ko je, kako, zašto i na koji način počinio zločin, odnosno, ubojstvo lihvarke Aljone Ivanovne. Nakon detaljno opisanog ubojstva, u romanu nam se dalje prikazuje psihološko stanje počinioca, problemi sa kojima se susreće i sva dešavanja do priznanja policiji, nakon čega u epilogu saznajemo za njegov život u zatvoru, ali i život njegove majke, sestre, prijatelja Razumihina i  djevojke Sonje.
 Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova da opiše njihove psihičke probleme. Radnja je smještena u Sankt Peterburgu, u zadnjem dijelu romana i u Sibiru.  Djelo je pisano u er formi, dakle pripovijedač ne piše u prvom licu nego je prisutan u romanu kao neki nijemi posmatrač.
 Glavni lik ovog romana je Rodion Romanovič Raskoljnikov, siromašni student prava koji živi daleko od majke Puljherije Aleksandrovne i sestre Dunje (Avdotja Romanovna). Pored njega, likovi u romanu su i njegov kolega Razumihin, inspektor Porfirij Petrovič, Petar Petrovič Lužin, Sonja Marmeladovna, Katerina Ivanovna, Zamjotov, Zosimov, Svidrigajlov, lihvarka Aljona Ivanovna kao i njena sestra Lizaveta.
Roman ,,Zločin i kazna'' je svevremeno djelo, prevazilazi granice vremena i prostora te također otvara mnoga pitanja (Ima li iko pravo na zločin? Šta znači biti OBRAZovan i kakvi su obrazovani ljudi? Ko se usuđuje na tako gnusno djelo kao što je ubojstvo? Vrijedi li ugasiti jedan život zbog hiljade drugih? ...).
Dostojevski je istraživajući dubine ličnosti, osvjetlio nemilosrdne, najtamnije i najskrivenije dijelove čovjekove duše, a ujedno dao opću sliku svoga društva kakvu je rijetko jedan umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Roman je neiscrpan, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na sve više ideja i poruka.

U romanu vidimo da glavni lik ima neobičnu podjelu ljudi. Raskoljnikov dijeli ljude na obične i neobične. U svom članku koji je objavljen u Periodičnoj Besjedi, detaljno je objasnio tu podjelu: ,, Obični ljudi moraju živjeti u pokornosti, te nemaju prava, da krše zakon, jer oni su, eto, obični. A neobični ljudi imaju pravo, da izvršuju svakakve zločine i svakojako da krše zakon, baš zato, jer su neobični.''.
U razgovoru sa inspektorom Porfirijem Petrovičem, Raskoljnikov detaljno objašnjava svoj članak: ,, Ja sam jedino natuknuo, da "neobični" čovjek ima pravo... to jest, nema oficijelno pravo, nego sam ima pravo dopustiti svojoj savjesti, da prekorači... neke zapreke, a i to jedino onda, ako to iziskuje ostvarenje njegove ideje, koja je gdjekada spasonosna za cijelo čovječanstvo.''
U daljem objašnjavanju, Raskoljnikov uzima za primjer historijske ličnosti: Likurg, Solon, Muhammed, Napoleon. ,,... počinjući od najdrevnijih, te nastavljajući s Likurzima, Solonima, Muhamedima, Napoleonima i tako dalje, svi do jednoga bili zločinci već po tom, šta su, dajući novi zakon, tim samim kršili stari zakon, sveto poštivan od društva, baštinjen od djedova, te naravno nisu prezali ni pred krvlju, ako im je samo mogla pomoći ta krv, gdjekada sasvim nedužna i junački prolivena za drevni zakon. Vrijedno je uočiti i to, dasu ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva većinom bili osobito strašni krvoloci.''.
On sebe smatra jednim od neobičnih ljudi, a dalje u romanu često kao opravdanje za svoj zločin koristi Napoleonov primjer. Pa tako u razgovoru sa Sonjom, kada joj je priznao za svoj zločin, on kaže: ,, ...ja sam jednom zadao sebi ovakvo pitanje: da se na primjer na mom mjestu našao Napoleon i da njemu nema za početak karijere ni Toulona, ni Egipta, ni prelaska preko Montblanca, nego bi se mjesto svih tih krasnih monumentalnih stvari ispriječila naprosto nekakva smiješna babuskara, registratorka, koju treba još ubiti, da joj iz kovčega ugrabi novce (za karijeru, razumiješ?), bi li se on odlučio na to ako ne bi imao drugog izlaza? Ne bi li se žacnuo zbog toga, što to nije nimalo monumentalno i... i što je grešno? Ja ti dakle velim tim sam se "pitanjem" mučio strašno dugo, tako da sam se silno zastidio, kad sam se napokon dosjetio (nekako iznenada), da se on ne bi nipošto žacao, pa mu ne bi ni na pamet palo, da to nije monumentalno... i ne bi niti shvatio: čemu se tu treba žacati? Pa ako ne bi imao drugog izlaza, zagušio bi je, da ne bi ni pisnula, bez ikakvog premišljanja! I ja sam se eto okanio premišljanja... zagušio... po uzoru tih autoriteta. Sasvim je tako baš i bilo!''. Dakle, ovdje jasno vidimo da je opravdavao svoj zločin, poredio se sa Napoleonom i smatrao je da ubojstvo koje je počinio nije zločin nego je bio mišljenja ,,Jedan zločin za hiljade dobrih djela''.
Raskoljnikov želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je naravno zbog iznimne naravi dopušteno, ,,kao i Napoleonu'' da se u ime viših, navodno humanih ciljeva posluži zločinom.
U posljednjem razgovoru sa sestrom Dunjom, malo prije odlaska na policiju i priznanja, on kaže : ,,  Što sam ja ubio gadnu, škodljivu uš, babu lihvarku, koja nikome nije potrebna, koju ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, koja je siromasima isisavala krv, zar je to zločin? Ja i ne mislim na nj, i ne mislim da ga spiram. I što me spopadaju sa sviju strana: "Zločin, zločin!" Istom sada vidim jasno svu nesklapnost svog malodušja, kad sam se već odlučio, da podnesem tu nepotrebnu sramotu! Odlučujem se naprosto po niskosti i plitkoći svojoj, i još poradi koristi, kako je predlagao... onaj... Porfirij!...''.
 Raskoljnikov je bio razočaran u sebe, bio je nezadovoljan sobom jer ga je siromaštvo natjeralo da počini ubojstvo koje pritom ne smatra zločinom, nego kao što vidimo u ovom citatu, on to naziva ,,nepotrebnom sramotom''. Zanimljivo je da uzima za primjer velike historijske ličnosti koje su kroz svoj život činile zločine zbog hiljadu drugih dobrih djela, ali zaboravlja na savjest. Da li su te ličnosti imale savjest? Jesu li mogli mirno živjeti znajući da su ubili nekoga, ma ko to bio? Smatra se neobičnim čovjekom koji na ovaj svijet nije došao, kako on kaže ,, kao materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja'' nego ,, ima dara ili talenta, da u svojoj sredini rekne novu riječ''. Ali, da li je on zapravo neobičan čovjek? Kazna za počinjeni zločin stigla ga je i prije nego se predao policiji jer mu sama spoznaja da je počinio nešto tako gnusno i ružno, nikada nije davala mira. Nakon tog ubojstva on nije bio spokojan, a sami cilj zbog kojeg je ubio postao je bezvrijedan – stvari koje je opljačkao je sakrio pod kamen i nije ih koristio. Pa da li je on neobičan čovjek?
Da je neobičan čovjek, kao što on sam kaže, nikada se ne bi predao policiji. Bježao bi, koristio bi novac i zlato koje je ukrao te bi se kasnije možda usudio i na neko drugo ubojstvo, na neki drugi zločin. Ali to nije slučaj baš zato što on uopšte nije neobičan kakvim se smatra. To nas dovodi do zaključka da je Raskoljnikov zapravo običan čovjek koji nije zle duše jer je njegov osnovni motiv zaustavljanje zla zarad sreće drugih. Lihvarka Aljona je ta koja je zla i lijepo živi zahvaljujući tuđoj neimaštini. Raskoljnikov želi pomoći sebi i drugim studentima kojima je pomoć potrebna tako što će je ubiti ali zapravo tek tada shvaća da neimaština i bijeda nisu toliko važni koliko mirna i čista savjest. Bez obzira koliko je bježao od zločina, ubojstvo mu je uvijek bilo u podsvijesti sve dok se nije predao.

Raskoljnikov svoju teoriju o običnim i neobičnim ljudima opravdava primjerima slavnih historijskih ličnosti a ponajviše Napoleona, no zaboravlja da on nije neobičan čovjek.
Po mom mišljenju, niko nema pravo na zločin odnosno na ubojstvo. Možda zbog toga spadam u obične ljude iz Raskoljnikove teorije i možda sam na ovaj svijet došla kao materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, možda nikada u svojoj sredini neću biti u stanju reći novu riječ ako to podrazumijeva zločin ali barem ću živjeti život mirno, čiste savjesti, znajući da nisam ubojica. Jer, ko sam to ja da ubijem nekoga? Ko sam ja da sudim ko treba živjeti a ko treba umrijeti? Ljudi često ne shvaćaju da su samo mala kap u moru vječnosti te se zato uzohole i misle da imaju pravo biti neobični, da imaju pravo ubiti. Ali šta je sa životom nakon ubojstva? Šta je sa unutrašnjim mirom kojeg taj zločin narušava?
Ako ubijem nekog zločinca, nekog lošeg čovjeka koji čini nered na Zemlji, šta me onda razlikuje od njega? Zlo se ne pobjeđuje zlom, nego činjenjem dobra koje to zlo nadvlada. Ne mora čovjek ispraviti svaku grešku koju vidi, nego treba nastojati da bude kap dobra u moru onoga što ne valja!