Eseji učenika trećih razreda
Objavljeno: 12. maj 2020. | Pogledano: 208 puta
U vrijeme izolacije zbog Corone  nastojimo podsticati učenike na  razvijanje  kreativno-kritičkog mišljenja kroz primjenu različitih strategija. Jako smo ponosni na sve naše učenike što su pokazali spremnost i volju da rade na razvijanju svojih kompetencija.

                                 

ADAPTACIJA JE OSNOVA PREŽIVLJAVANJA

Adaptacija (lat.ad-ka,prema; aptatio-uređenost) je stanje podešavanja organizma koji ga osposobljava da bude podoban u svojoj okolini i da odgovara njenim uslovima,u smislu normalnog odvijanja životnih procesa.Živa bića se na vrlo različite načine prilagođavaju uslovima životne sredine,razvijajući posebne osobine u pogledu svog ponašanja,funkcionisanja organizma i građe.Adaptacije su genetski uslovljene,one se nasljeđuju i usavršavaju iz generacije u generaciju.Za adaptivnu osobinu smatramo onu koja je evoluirala na način da poboljša prilagođenost organizma zahtjevima životne sredine.Priroda je dokazala da se organizmi različitim vrstama adaptacije „bore" protiv vanjskih faktora koji ograničavaju njihovu reprodukciju.U živom svijetu,među različitim formama, postoje vrlo interesantni i često zadivljujući oblici prilagođenosti uslovima životne sredine.
Prilagođavanje je jedan od najvažnijih mehanizama koji povećava stabilnost sistema biljnih organizama.Adaptacija biljke uključuje sve procese prilagodbe (anatomske,morfološke) koje doprinose povećanju otpornosti i opstanku vrste.U biljnom svijetu postoje dvije glavne strategije adaptacije:evolucijska i ontogenetska.Evolucijska adaptacija događa se tokom evolucijskog postanka, na temelju genetskih mutacija,selekcije i nasljeđivanja i najpouzdanija je za opstanak biljke.Poznate su brojne evolucijske adaptacije biljaka na sušu-ekonomična potrošnja vode,duboko razgranat korijenski sistem,odbacivanje lišća i sl.Ontogenetske prilagodbe nisu povezane sa genetskim mutacijama i njihovo formiranje zahtijeva relativno dugo vremena.Česti su primjeri adaptacije biljaka koje predstavljaju osnovu njihovog života.Primjer za to su neki predstavnici kserofita koji imaju korijenski sistem dug nekoliko desetaka metara što im omogućava korištenje podzemnih voda.Kao adaptativna sposobnost  smatra se i prilagodba drveća u tundri ili većim nadmorskim visinama ,koje svoje stablo razvijaju u obliku grma.Takav grm zimi biva prekriven snijegom što biljke štiti od hladnih i jakih mrazeva.U planinskim predjelima sa velikim fluktuacijama dnevene temperature ,biljke imaju oblik spljoštenih jastuka što im omogućava zadržavanje vlage i ujednačenu temperaturu tokom dana.Da bi opstale i preživjele, mnoge močvarne i vodene biljke stvaraju poseban parenhim koji predstavlja rezervoar zraka i olakšava disanje dijelova biljaka uronjenih u vodu.
Kada govorimo o životinjskim vrstama kroz evoluciju razvili su se različiti oblici prilagodbe.Morfološke prilagodbe pojedinih životinja povezane su sa promjenom strukture tijela (pojava membrana između nožnih prstiju vodenih životinja,duge noge i vrat kod močvarnih ptica,porast prosječne veličine tijela životinja koje žive na hladnom sjeveru).Generalno, svi oblici prilagodbe životinja mogu se svrstati u nekoliko kategorija,a najtipičniji oblici su mimikrija,aposemija i kriptična obojenost.Zahvaljujući mimikriji-oponašanju drugih životinja ili razvijanju sličnosti sa predmetima iz okolina,mnoge životinje
su uspjele da prežive i opstanu na Zemlji.Zadivljujući primjer su različiti oblici insekata,ptica,ali i vodenih životinja.Indonezijska mimikrijska hobotnica u slučaju opasnosti može oponašati širok raspon životinja, od morske zmije pa sve do meduze.Najimpresivnija karakteristika ove iznimne životinje je njeno vješto prepoznavanje predatora i imitiranje životinje koja je prirodni neprijatelj ili potencijalno nezanimljiva predatoru.Budući da se u prirodi susreću životinje bez ikakve zaštite,da bi preživjele,kao sistem adaptacije posjeduju izraženu obojenost što je u biologiji poznato kao aposemija.Utvrđeno je da se aposemija javlja kod životinja koje imaju neku karakteristiku ili sredstvo za sopstvenu zaštitu i preživljavanje poput neprijatnog mirisa,odvratnog ukusa ili otrovnih materija u koži.
Pojava kriptične sličnosti vrlo je važan način opstanka u prirodi.Mnogi predstavnici divljih životinja ,posebno onih koji većinu svog života provode na otvorenim prostorima,čak i uz neposrednu blizinu predatora,uspjevaju proći neopaženo zahvaljujući učinkovitom prerušavanju i kombinacijom nijansi i boja.Zaštitna obojenost uvijek podsjeća na okoliš u kojem žive (pustinjski gušteri ili zmije su žuto-sive boje i odgovaraju vegetaciji i tlu,dok stanovnici snježnih područja imaju bijelo perje ili krzno).Mnoge životinje imaju obojenje nastalo izmjenom svjetlih i tamnih pruga ili mrlja što ih čini manje uočljivim u grmlju(tigrovi,zebre,jeleni).Kameleoni i hobotnice mogu vrlo brzo(za šest sekundi) promijeniti boju,ovisno o uslovima.
U biološkim naukama sposobnost prilagodbe smatra se glavnom alatkom ljudskog samoopstanka i održavanja.Adaptacija čovjeka posmatra se kroz prizmu biološkog i psihološkog nivoa.Biološka adaptacija je duži proces koji utiče na genetske promjene kroz prilagođavanje biološki fizičkim i hemijskim promjenama sredine.U proučavanju inteligencije prihvaćeno je pravilo da je inteligentno ponašanje prilagođavanje na novonastale uslove života.
Iz svega navedenog vidljivo je da je adaptacija ključ opstanka jedne biološke vrste.Prilagođavanje je kontinuiran proces i postoje vrste koje su prisiljene živjeti u okruženju koje se stalno mijenja.Često ta promjena može dovesti dovesti do pogoršanja nekog vitalnog pokazatelja.Naučno je dokazano da vrsta ima šansu za preživljavanje na osnovu adaptacije,te je sasvim ispravno mišljenje naučnika Darvina:ako životinja ili biljka može preživjeti oštru promjenu klime ili drugih uslova,onda će potomci tih vrsta biti najčešći.Nažalost,prije nekoliko miliona godina na Zemlji je bilo znatno više živih bića.Nakon glacijalnih razdoblja i stalne klimatske turbulencije doveli su do drastičnog smanjenja raznolikosti vrsta.Preživjeli su samo najprilagodljiviji i najbolje adaptirani.

Harun Šunje, III 3
ADAPTACIJA JE OSNOVA PREŽIVLJAVANJA

Prilagodbe ili adaptacije su strukturne i funkcionalne modifikacije organizma koje idu u pravcu njihovog boljeg usklađivanja s okolišem.Ona omogućava organizmu da bolje preživi i da se reprodukuje.Adaptacije mogu da se razviju na dva načina.Jedan od tih načina je evolucijska adaptacija.Ona predstavlja svojstva vrste koja se nasljeđuju, a rezultat su prirodne selekcije kroz dugi niz generacija.Dok drugi način predstavlja individualna adaptacija koja predstavlja odgovor jedinke kroz ponašanje, fiziologiju ili razvitak.Adaptacijske osobine mogu biti strukturalne (fizičke odlike organizma), ponašanje (urođena ponašanja) ili fiziološke (specijalne ili opšte fiziološke funkcije).Postoje mnogi primjeri adaptacije.Neki od njih su migracije raznih životinja zbog opstanka, hibernacija određenih vrsta tokom zime da bi preživili, drveća čiji su korijenovi dovoljno dugi da apsorbuju vodu, tvrda ljuska školjke koja je štiti od predatora,...
Po mom mišjenju jedan od najzanimljivijih primjera adaptacije kroz historiju jeste čovjekov.Prateći njegovo razvijanje od postanka možemo navesti mnogo primjera adaptacije okolini i uslovima u kojima se nalazi.Svaka adaptacija čovjeka kroz historiju donosila je određene prednosti i otvarala vrata razvoju vrste u novim pravcima.Kao primjer možemo navesti hod na dvije noge koji je efikasniji način putovanja na velike udaljenosti, što im je omogućilo pronalaske nove vrste hrane.Izrada alata, koja predstavlja jednu od prvih kulturalnih adaptacija omogćava proširivanje izbora hrane.Pronalazak vatre omogućio mu je termičku obradu hrane i povećavanje raznolikosti ishrane.Sama kvalitetnija ishrana omogućila je ravoj većeg i složenijeg mozga.Veći mozak se razvijo zbog potrebe za složenijom komunikacijom i efikasnijem riješavanju problema.Pored toga čovjek pripitomljava životinje što omogućava razvoj gradova i civilizacija, a i stalni izvor hrane.Razvojem trgovine razvija se i prvo pismo koje koje širenjem gradova i razvojem kulture prerasta u složeni jezik.Dok na samom početku razvoja čovjeka možemo primjetiti da su naseljavali područja oko vode, gdje je zemlja bila plodnija i gdje je razvoj poljoprivrede bio moguć.Naseljavali su i klimatski pogodnije krajeve, odnosno toplija mjesta zbog vremenskih prilika, zbog navodnjavanja i korištenja vodene energije u razne svrhe.Čak i danas možemo primjetiti čovjekovu adaptaciju svojoj okolini.Razvojem tehnologije pojavljivale su se stvari koje prije nisu bile poznate, ali zahvaljujući čovjekovoj inteligenciji on i brzo prihvata i širi, pa samim tim i razvija.U vanrednim uslovima, kada je čovjekovo kretanje ograničeno, on se prilagođava i ograničavanjem kretanja doprinosi ne širenju raznih bolesti, kao što je nama svima poznata Corona. 
Kao primjer adaptacije imamo i životinje koje se vrlo dobro prilagođavaju svojoj okolini.Imamo već navedene primjere migracije životinja zbog klimatskih prilika, ili kod određenih vrsta riba zbog razmnožavanja. I većina domaćih životinja ima sposobnost prilagođavanja vanjskoj temperaturi.Kako nam je već poznato u toplijim regionima mogim životinjama prijeti sunčanica i toplotni udar.Ali, uprkos tome one se uspjevaju prilagoditi pijenjem veće količine vode, smanjenjem unošenja hrane i sklanjanjem u hladovinu, kupanjem, znojenjem, ubrzanim disanjem i na mnoge druge načine.Životinje sa nižim energetskim potrebama su u prednosti  i u pogledu kvaliteta ishrane jer tolerišu hranu niže hranjive vrijednosti.Kada je dostupna hrana visokog kvaliteta tada visoko produktivne rase proizvode znatno više nego lokalne, autohtone rase.Međudim, smanjivanjem kvaliteta hrane, smanjuje se i njihova proizvodnost. Suprotno njima, autohtone rase, skromne u pogledu životnih potreba, još uvek održavaju proizvodnost na nivou karakterističnom za rasu. U sušnim područjima izvori vode mogu bio znatno udaljeni od životinja, a nije rijedak slučaj da se nalaze i na udaljenosti od 50 km i više. Životinje čije su potrebe u vodi za napajanje skromne ne moraju svakodnevno da odlaze do izvora vode za napajanje, već znatno više vremena provode na oskudnoj paši, čime unesu više hrane. Poznato je da kamila može da izdrži bez vode duže od nedelju dana. Smanjeno unošenje vode u organizam utiče i na smanjenje unošenja hrane kao i na usporavanje metabolizma. Zato životinje koje imaju skromne potrebe u vodi za napajanje mogu da prežive duže u sušnim uslovima i pustinjskim predijelima kada vlada i oskudica hrane.
Isto kao već gore navedene adaptacije čovjeka i životinja, i biljke se adaptiraju na mnoge nepovoljne uslove.Priroda se tokom evolucije na razne načine pobrinula da se biljke prilagode na sušu, odnosno nedostatak vode.Protiv nedostatka vlage biljke se bore uglavnom na dva načina .Jedan od njih je izbjegavanje suše tako što ne rastu ili slabo rastu u sušnom periodu.Drugi način je aktivno prilagođavanje uslovima suše.Biljke ubrzanim razvićem prije suše najčešće izbjegavaju nedostatak vode.Tolerantnost na sušu stiče se pomoću raznih fizioloških, morfoloških, razvojnih adaptacija koje biljci omogućavaju ravnotežu između usvajanja vode i transpiracije ili tolerancije manjka vode.
Naravno, ove osobine utiču na produktivnost biljaka i količinu nadzemne mase koje ove biljke mogu da proizvode.Tolerantnost biljke na sušu je sposobnost biljke da na nivou određenog vodenog potencijala održi svoje funkcije.
Osmotsko prilagođavanje  je glavni mehanizam tolerancije.Biljke nagomilavaju neke matrije u ćelijama, vodeni potencijal biljaka opada, dolazi do smanjenja turgora.Odžavanje čak i smanjenog turgora omogućava biljkama da uprkos suši očuva sve bitne funkcije.
Bez adaptacije, ljudske vrste, biljne, kao ni životinjske ne bi mogle da prežive.Ona im omoguči prilagođavanje mnogim uslovima, koji nekad mogu biti i nepogodni.Zahvaljujući toj sposobnosti, ljudska, životinjska i biljna vrsta su kroz historiju uspjeli opstat, pa čak i evoluirat. 

Adnan Humačić III4


ADAPTACIJA JE OSNOVA PREŽIVLJAVANJA

Adaptacija ima mnoga značenja, prije svega to je dinamički evolucijski proces koji prilagođava organizme njihovom okruženju. Kada ne bi bilo adaptacije, životinje bi polahko izumirale. Biljke također adaptiraju kako bi preživjele u različitim uslovima. Adaptacije su posebne odlike koje omogućavaju nekoj biljci ili životinji da nasele određeno područje. Međutim, nemaju svi organizmi mogućnost adaptacije svakoj sredini i to je proces koji može trajati duži vremenski period i nastavljati se razvijati kroz potomke određene vrste. Adaptacija se može ogledati u fizičkom izgledu organizma, naprimjer njegovoj veličini ili obliku tijela ili načinu na koji taj organizam funkcioniše. Također može obuhvatati i ponašanje određene jedinke uzrokovano promjenom uvjeta u sredini. Kako se okruženje mijenja, organizmi koji se ne prilagode umiru i samo adaptirani organizmi se razmnožavaju i stvaraju potomke. Kako ti potomci manje ili više liče na svoje roditelje, uskoro se cijela vrsta sastoji samo od organizama koji su se adaptirali. Ako se organizam ne može prilagoditi određenim prirodnim uslovima u sredini, on će izumrijeti na tom području. 
Primjeri adaptacije su svuda oko nas. Koale su se adaptirale da jedu samo eukaliptusovo lišće. Ono sadrži jako malo proteina i otrovno je za mnoge životinje. Sposobnost probavljanja eukaliptusovog lišća je prilagodba koja koali pogoduje jer joj pruža izvor hrane za koji postoji jako malo konkurencije, a područje koje naseljavaja je bogato njime. Tokom industrijske evolucije 19. stoljeća, engleski biberasti moljac se prilagodio povećanoj količini zagađenja u zraku. Dim iz fabrika uzrokovao je da debla mnogih stabla postanu tamno smeđa ili crna. Tamni biberasti moljci uklopili su se sa deblima odmarajući na njima, otežavajući predatorima da ih vide. Populacija crnih biberastih moljaca se povećala, odnosno u evolucijskom procesu favorizovana je crna forma. Kako se ovo desilo u kratkom periodu, ovaj primjer je jedan od najboljih ilustracija prirodnog odabira i adaptacije. Međutim, u nezagađenim šumama, drveće poput vrba i breza imaju svijetlu koru te ovakva područja naseljavaju svijetli moljci. Oni se lakše uklapaju sa korom i manje su šanse da će ih predator vidjeti i pojesti. U ovom slučaju favorizovana je svijetla varijanta. Ovaj primjer nam pokazuje kako se jedna vrsta može adaptirati na različite načine u zavisnosti od uvjeta sredine. Jedan od dobro poznatih primjera jeste evolucija žirafe. Dvije sile koje su vodile žirafe ka produživanju vrata su jednostavne: potreba za jelom i potreba za razmnožavanjem. Ovaj proces je trajao milionima godina i tekao je tako što su žirafe sa najdužim vratovima proslijeđivale svoje gene kroz prirodnu selekciju. Da nije došlo do toga, žirafama bi izvor hrane bio nedostupan i one bi izumrle. Iako je prirodno da voda bude svježa i čista, zbog ljudskog utjecaja to je sve rjeđi slučaj. Zbog toga mnoge vrste riba izumiru ili im se smanjuje populacija u određenim zagađenim vodama. Međutim riba koja je uspjela izbjeći ovu pojavu jeste Fundulus heteroclitus. Ove ribe provode cijeli život plivajući u nekim od najzagađenijih voda Amerike koje su pune toksičnih hemikalija. Iako bi mnoge ribe davno izmrle u ovakvim uslovima, vrsta Fundulus heteroclitus ne samo da je uspjela da preživi, nego i napreduje u ovoj sredini. Ove male prugaste ribe razvile su se genetskim mutacijama koje su ih učinile tolerantnim na normalno smrtonosne doze industrijskog zagađenja, navodi se u istraživanju koje je vodio Kalifornijski univerzitet. Biljke također adaptiraju na različite načine. Naprimjer, kaktusi naseljavaju pustinje i prilagodili su se njenom suhom tlu tako što su razvile jako debelu stabiljku u koju mogu skladištiti dodatne količine vode. Isto tako i pustinjske deve imaju grbe u kojima čuvaju vodu, što im omogućava da ne unose nove količine danima i zbog toga su pogodne za život i puovanja u pustinji, dok neke druge vrste npr. konji ne bi mogli preživjeti u tim uslovima jer su navikli na područja sa umjerenom klimom i skoro stalnim pristupom vodi. Zanimljiv slučaj adaptacije vidimo u mesoždernim biljkama. Venerina muholovka naseljava područja gdje je tlo slabo hranjivo, tj. iz njega ne može dobiti neophodne hranjive sastojke i zbog toga je ova biljka razvila fiziologiju koja joj omogućava da lovi insekte i iz njih dobiva te iste sastojke. Međutim nisu samo biljke i životinje te koje koriste adaptaciju kao sredstvo preživljavanja. I mi ljudi, također smo podložni uvođenju promjena u naš život kako bi preživjeli, svjesno ili nesvjesno. Sa biološkog i evolucijskog gledišta te promjene podrazumjevaju između ostalog izdržljivo trčanje, znojenje, uspravno hodanje, sluh prilagođen slušanju govora itd. Ovi faktori proizvod su dugogodišnje evolucije čovjeka i njegove želje i potrebe da preživi kroz različite prirodne uvjete. Zašto su ove navedene karakteristike toliko bitne za opstanak ljudske vrste? U doba kada je jedini izvor hrane za čovjeka bio lov, posjedovanje odnosno razvijanje ovih osobina dalo mu je veliku prednost nad njegovim plijenom. Iako čovjek nije najbrža životinja, mogućnost da lagano trči na velikim udaljenostima pomogla mu je da izmori svoj, iako mnogo brži, manje izdržljiv plijen i tako dođe do hrane. Naša sposobnost regulisanja tjelesne temperature pomoću znojenja dalje je poboljšala našu izdržljivost. Iako se mnoge životinje znoje rijetke su one koje to koriste u istu svrhu kao ljudi. Dok trčimo mi možemo da dišemo na usta i tako unosimo dodatne količine kisika, ali i raspršujemo toplotu. Druge životinje se riješavaju toplote brzim disanjem, što im je onemogućeno tokom trčanja i to je omogućilo čovjeku da lovi životinje sporim trčanjem sve dok se one ne pregriju i stanu. Najveća fizička prednost čovjeka nad ostalim vrstama jeste upravo uspravno stajanje. To mu je između ostalog, oslobodilo ruke tako da se može koristiti oruđem i oružjem i u velikoj količini olakšalo dolazak do hrane, a samim tim i život, i omogućilo preživljavanje. Jedna od karakteristika koju su naši preci imali, a koju mi više nemamo, jesu „odlični" zubi. Kroz evolucijski proces ljudi su imali velike, snažne zube koji su im olakšavali hranjenje, međutim vremenom je došlo do evolucije u drugim pogledima, te takvi zubi nisu više bili potrebni. Ljudi su ih se kroz evolucijski proces riješili i tako adaptirali novom načinu života odbacujući bespotrebne odlike. 
Ne možemo poreći činjenicu da je adaptacija glavni faktor u procesu preživljavanja svih živih organizama. Da naši preci mnogo godina unazad nisu usvojili određene osobine neophodne za dalji život i razvoj, pitanje je da li bi ljudska vrsta uopšte opstala i uspjela se razviti do ove razine. Kako u fizičkom odnosno biološkom smislu, ljudi se svakodnevno prilagođavaju i na mnoge druge načine. Da bi napredovao i u drugim pogledima, često je potrebno da uneseš neke promjene u svoj život. Nećeš „opstati" na npr. određenoj poslovnoj poziciji ukoliko se ne prilagodiš tempu rada. Isto tako nećeš ostvariti dobre odnose sa drugim ljudima ukoliko se međusobno ne prilagodite jedno drugom u smislu ponašanja i govora. Cijeli naš život na ovom svijetu se dakle sastoji od promjena i prilagođavanja. Ukoliko se preseliš u drugu državu i ne prilagodiš njihovoj kulturi i jeziku, ti nećeš moći dugo opstati u toj sredini. Isto tako ukoliko biljka ili životinja naiđe na npr. promjene klime u svojoj okolini na koje se ne može naviknuti odnosno kojima se ne može prilagoditi, ona će uginuti, a samim time i cijela njena vrsta na tom području jer neće moći stvoriti potomke. Adaptacija je ono što je omogućilo opstanak cijelog živog svijeta kroz stalne promjene klime i pejzaža. Danas smo svedoci da se svijet sve brže mijenja i nareduje iz dana u dan. Ukoliko se ne uhvatimo u korak sa tim promjenama, rizikujemo da izgubimo svoj značaj kao jedinka u ljudskoj populaciji. Jedan od primjera promjena svjetskih razmjera jeste informatizacija manje više svega. Iako ni danas ne možemo zamisliti svoj život bez tehnologije, pitanje je dana kada će ona postati apsolutno neophodna za preživljanje, jer polahko ulazi u pore svakog posla, pa i u zdravstvo, školstvo. Informatička pismenost i snalaženje na računaru danas je svakome potrebna. Učeći se ovome, ljudi se adaptiraju na novi način života koji će se sve više i više sastojati od IT-a. Ovo je samo jedan od primjera adaptacije ljudi u modernom svijetu. Iako su se ljudi fizički davno prilagodili Zemlji i dostigli, vjerujem, svoj evolucijski vrhunac, oni se ne prestaju iz dana u dan prilagođavati na druge načine i to je tajna našeg opstanka i napredka na ovoj planeti. 

Ehimana Ćesić  III4


                                        ADAPTACIJA JE OSNOVA PREŽIVLJAVANJA

Adaptacija je rezultat evolucijskog procesa tijekom kojega su se oblikovali prikladni morfološki i funkcionalni odnosi između dijelova istog organa, između organa pojedinog živog organizma, između jedinki iste vrste ili različitih vrsta, između organizma i njegove okoline. Ti oblici adaptacije povećavaju djelotvornost adaptiranog organa, pogoduju održavanju jedinke ili unapređenju vrste. Skup adaptacija određuje izgled i ponašanje organizma, odnosno njegovu životnu formu.
Tokom vremena se na jednom staništu mijenja klima, reljef, sastav zemljišta i dolazi do promjene u građi organizma kako bi se prilagodili novonastalim uslovima. Adaptacije su karakteristične za svaku vrstu i odnose se na njenu anatomiju, morfologiju i fiziologiju. Traženje hrane i novog životnog prostora potiče razvoj varijeteta prilagođenih drugačijim staništima (adaptivna radijacija). Strukturalne adaptacije razvile su se kao odgovor na način života (prilagođenost nogu za uspravan hod, trčanje, plivanje). Razvijene su posebne adaptacije za plivanje (lignje imaju bočne izbočine u formi peraja i produženo tijelo).  Fiziološke adaptacije posljedica su aktivne reakcije organizma na promijenjene uvjete okoliša (hladnoća ili vrućina, boravak u velikim visinama, klimatske promjene) ili na vlastitu aktivnost (hipertrofija mišića zbog fizičke aktivnosti, stvaranje novih probavnih enzimskih sistema kod promjene načina prehrane) pri čemu veliku ulogu imaju vegetativni i endokrini sistem. Adaptacija na boravak u velikim visinama prisutan je kod Tibetanaca. Oni uspijevaju na visinama gdje su razine kisika do 40 posto niže nego na razini mora. Većina ljudi bi se razboljela, ali njihove tjelesne funkcije su prilagođene tim uslovima. Postoji i adaptacija u ponašanju. Jedan primjer adaptacije ponašanja je kako se carski pingvini na Antarktici okupljaju kako bi dijelili svoju toplinu usred zime. Različite vrste mogu razviti iste ili različite adaptacije kao odgovor na iste uslove životne sredine. Čuvarkuća i zlatna paprat su razvile različita rješenja za preživljavanje u pukotinama gdje ima malo zemlje i malo vode. Čuvarkuća ima sočne listove u kojima čuva vodu, a zlatna paprat može potpuno da se osuši, a kad padne kiša da se povrati i ozeleni. Različite vrste, nastanjene na istom tipu staništa, razvile su često iste adaptivne strukture (konvergentna evolucija). Tako, kaktusi i mlječike su dvije različite biljke koje rastu na različitim kontinentima. Ali pošto kaktusi rastu u pustinjama Amerike, a mlječike u pustinjama Afrike suočavaju se sa istim ekološkim problemom, sušom. Ove dvije biljke su razvile isto rješenje, tj.listove u obliku iglica koje ne ispuštaju vodu. Također, pustinjska lisica i pustinjski zec imaju velike uši, koje im služe da se brzo rashlade pri visokim temperaturama. I slonovima velike uši služe za rashlađivanje. Ptice  se sele u toplije krajeve, a medvjedi padaju u zimski san. Male uši polarne lisice odaju manje toplote i predstavljaju adaptaciju na niske temperature. Sve ove metode životinje koriste kako bi se zaštitile od nepovoljnih klimatskih uslova, ali i manjka hrane. Adaptacije mogu da budu nepromjenljive u toku života jedinke, a mogu i da se mijenjaju pri promjeni godišnjih doba. Tako je kod sova, adaptacija na način lova ista tokom cijelog života, a ogleda se u rasporedu perja u krilima, koji čini da nečujno leti. Kod vukova postoji zimsko i ljetno krzno, to je adaptacija na smjenu godišnjih doba ili modifikacija. Kamile imaju dva reda trepavica kao zaštitu od vjetra koji nosi pijesak i prašinu. Orhideje koje su u narodu poznate pod imenom pčelice imaju posebnu adaptaciju na način oprašivanja. Kod njih donja usna cvijeta ima šare koje podsjećaju na insekte koji ih oprašuju. Osim toga, cvijet luči mirise identične mirisu ženke insekta oprašivača. Mužjaci dolaze na cvijet privučeni mirisom i šarom i tako ih oprašuju. 
Nijedan organizam nema na raspolaganju neograničeno vrijeme, resurse ili energiju, pa što dodjeli jednoj funkciji mora se uzeti drugoj. Dokle god postoji život i živi organizmi, oni će biti podložni evoluciji i primorani na prilagodbe novim uvjetima i staništima.

Belma Špago  III1

                        IZDVOJENOST LJUDSKE VRSTE OD OSTALOG ŽIVOG SVIJETA

Na planeti Zemlji žive milioni različitih živih bića. Tokom dugog vremenskog razdoblja, ta živa bića su se razvijala prilagođavajući se za preživljavanje u različitim životnim uslovima. Naučnici vjeruju da na planeti Zemlji postoji oko devet miliona različitih vrsta organizama. Ti se organizmi masovno razlikuju. svaka vrsta ima različite karakteristike, na temelju svog okoliša i onoga što im je potrebno da bi preživjele. 
Posebna vrsta, koja se ističe je ljudska vrsta. Pitanje nastanka i razvoja ljudske vrste te izdvojenosti od ostalih vrsta jedno je od najvećih ako ne i vodećih pitanja, kojima se čovjek bavi hiljadama godina. Ta pitanja su prisutna u nauci, filozofiji, religiji, te svako to područje nudi više različitih odgovora ali niti jedan odgovor nije nepogrješiv.
Pojava čovjeka na Zemlji jedinstven je događaj. Čovjek je,naime, posebna vrsta živih bića koja se pojavila na našoj planeti,prije nekoliko milenija, različita od svih drugih. Čovjek je jedinstven među svim živim vrstama u prvom redu po svojim fizičko-somatskim svojstvima. Jedini hoda uspravno, na dvije noge kao što i jedini koristi dvije ruke za obavljanje različitih poslova.»Anatomski, ljudski tip predstavlja porodicu jednog reda, jednog podrazreda sisavaca; biološki predstavlja novi Phvlum, u stvari novo carstvo.« Još više se čovjek razlikuje od svih drugih vrsta po svojim psihičkim (duševnim) svojstvima. Jedini ima razum i slobodnu volju, na osnovu kojih on sebi poboljšava i stvara bolji i ljepši život. On kao jedinstvena vrsta ima mogućnost da shvati i razumije prirodu stvari. Zahvaljujući  svojoj sposobnosti da shvati bit stvari izvlačeći je od podataka dobivenih uz pomoć osjetila, čovjek može stvarati i upotrebljavati jezik simbola i tako izraziti svoje shvatanje. Jedini ima dar govora. Samo on je sposoban ostvarivati djela u umjetnosti. Zbog svih tih sposobnosti čovjek je jedini od svih živih bića na Zemlji sposoban vladati i podložiti Zemlju sebi, u dobrom smislu, da je obrađuje i čuva, ali i u lošem da poseže za njenim resursima npr.siječa drveća,  itd.
Kod ovakvog stanja stvari nameće se pitanje: Ako je čovjek jedinstvena vrsta na Zemlji, različita od svih drugih, nije li onda i njegova pojava na Zemlji jedinstvena, različita od pojave svih drugih živih bića, ili je pojava čovjeka na Zemlji prirodni slijed razvoja (evolucije) od najnižih do najviših životinjskih oblika gdje je kvantitet prešao u kvalitet i tako nastalo biće koje se zove čovjek (Homo sapiens)? Odgovor na ovo pitanje trebala bi, u granicama svoje kompetentnosti, dati nauka. Kad je riječ o evoluciji čovjeka, često se upotrebljava izraz »Hominid(i)«. Prema evolucionistima homindi su oblici koji su se odijelili od čovjekovog i majmunskog, zajedničkog pretka, postupno razvijali u savremenog čovjeka (Homo sapiens). Bio bi to period hominizacije. Ti hominidi bili su, kažu, neka vrsta polumajmuna — poluljudi. Smatra se da su postojale dvije skupine hominida: kod prve prevladavaju životinjska, a kod druge čovječja obilježja.  i tako iz ovoga možemo zaključiti da se čovjek od početka svog nastanka razlikuje i izdvaja od ostalih živih bića.
Još jedan dokaz izdvojenosti ljudske vrste je pronalazak vatre. Pronalazak vatre djelo je razumnog bića. Vatru ne nalazimo kod životinja. Divlje se životinje čak boje vatre. Ne spominje se uzalud u grčkoj mitologiji da je Prometej ukrao vatru bogu Zeusu na Olimpu i donio je ljudima na Zemlju. To je mit, ali u svakom mitu krije se, ispod ljudskih maštanja i prepričavanje, zrnce istine. I u ovom slučaju zrnce istine je u tome da vatru može proizvesti samo razumno biće, kao što je čovjek.Posebnost ljudske vrste vidljiva je kroz njezine mogućnosti prilagođavanja, razvoja, opstanka. Ali i kroz izazove sa kojima se čovjek susreće. Čovjek je pronašao vlastiti način sakupljanja informacija i  njihovog prenošenja iz generacije u generaciju.što dovodi do usavršavanja njegovih mogućnosti i poboljšavanja  kvalitete njegovog  života. Činjenica govori da ni jedna druga vrsta nije imala mogućnost da razvije prevlast nad prirodom na našem planetu  kao što je to uspio čovjek. A to i sami vidimo jer je on pustio korjenje na svim kontinetima na planeti Zemlji.

Melisa Kadrić III1


                 IZDVOJENOST LJUDSKE VRSTE OD OSTALOG ŽIVOG SVIJETA

Ljudi kao vrsta se dosta razlikuju od ostalog živog svijeta, kao vrsta smo najbrže evoluirali te smo postali najpametniji sisari koji su kroz vrijeme sve više i više napredovali radi raznih pojedinačnih otkrića te truda čitavog društva.
Jedan od primjera adaptacije, je primjer promjene kostiju lobanje:
-Mandibula se smanjuje i postaje manje istaknuta.
-Vilica se adaptira na omnivornu ishranu pa zubi postaju manji.
-Frontalne kosti postaju više vertikalne i formira se čelo nalik na naše današnje čelo.
Također dlakavost tijela se smanjuje drastično, te se zadržava kao kosa koja neograničeno raste, a dlake na drugim dijelovima tijela se javljaju u pubertetu i uglavnom imaju naglašenu spolnu specifičnost (stidne, pazdušne dlake, brkovi i brada).
Osnovno obilježje ljudske adaptivne zone je egzistencija pomoću rada, odnosno proizvodnje sredstava kojima se obezbjeđuju potrebni uslovi za život. Prirodni okviri ljudskog života su tokom procesa antropogeneze doživljavali krupne promjene, ali su rad, razvoj složenog sistema radnih odnosa i društvena podjela rada permanentno bili jedini suštinski uslov i način njegovog opstanka na našoj planeti. Prva obrada predmeta rada pomoću svojeručno stvorenih sredstava za rad bila je samo ključ za uski ulaz u neslućeno široku buduću adaptivnu zonu ljudskog roda. U njoj je i sam čovjek postepeno širio sopstvene mogućnosti za osvajanje njenih potencijala, zahvaljujući razvoju proizvodnih snaga društva, te nalaženjem novih načina za efektivno preživljavanje. Između ostalog, i po takvom položaju i odnosu prema svojoj adaptivnoj zoni, čovjek je jedinstven primjer u prirodi.
Također ljudi su došli na vrh lanca ishrane, ne radi jačine tijela ili snage, nego radi mozga koji je najinteligentniji u prirodi u poređenju sa svim ostalim živim biićima.
Ljudi su jedina vrsta koja je formirala način suvremenog društva koje sačinjavaju skupine porodica u zajedničkoj zajednici.
Između stalog, također smo jedina vrsta koja je izumila oruđe i oružje, te razna popularna otkrića poput otkrića vatre i točka, te nastanka umjetnosti i crteža:
Umjetnost i kreativno umjetničko izražavanja su evolutivne novosti koje su pripadnici vrste Homo Sapiens donijeli u opći evolucijski sistem. Bavljenje umjetnošću i samonagrađujuće emocije u stvaranju i posmatranju umjetničkih djela, naše su ekskluzivne i obilježavajuće osobenosti, kakvih nema u ostatku živog svijeta. Umjetnost je, pored ostalog, i značajna komponenta  razvoja kulture glavne adaptacijske vrste u prirodi.
Također, ljudi su jedina vrsta gdje se vidi pojava duhovnosti.Jedan od primjera toga jeste ukopavanje mrtvih koje je staro kao i samo ljudske društvo i kultura, što datira nazad više od 300.000 godina, te jedan od dokaza duhovnosti čovjeka.Ovi namjerni ukopi i strahopoštovanje koje je pridavano mrtvima protumačeno je kao dokazom da su neandertalci imali vjerska uvjerenja.
Sve u svemu, kao vrsta jako smo specifični i dosta "bježimo” ostalim bićima zahvaljujući našoj superiornoj evoluciji.

Mirza Vrce III1


SPECIJACIJA U LJUDSKOJ POPULACIJI

Da bi smo mogli donositi zaključke prvo moramo dati definiciju specijacije. 
Specijacija je pojava novih, zasebnih vrsta tokom procesa evolucije. Jedna evolucijska linija dijeli se na dvije ili više linija pomoću promjena u genetskom materijalu pojedinaca mutacijama, protoku gena, genetičkom driftu i prirodnoj selekciji. Na kraju, dvije linije postaju nesposobne međusobno križati. To stvara novu vrstu. Specijacija se može pojaviti kroz tri načina. To su alopatrijska specijacija, parapatrijska specijacija i simpatrijska specijacija.
U suštini evolucija I specijacija su međusobno slični, jer i evolucija i specijacija su uključeni u stvaranje novih, različitih linija iz već postojećih.
Evolucija i specijacija su pod utjecajem vanjskog okruženja organizma.
Međutim, evolucija je proces kontinuiranog grananja i diverzifikacije organizama počevši od zajedničkog pretka, dok je specijacija stvaranje novih, zasebnih vrsta tokom evolucije.
Evolucija se može dogoditi u malim i velikim razmjerima. Specijacija je vrsta malog evolucijskog procesa. Što se tiče trajanja, evolucija se događa tokom dugog vremenskog razdoblja, dok specijacija  se javlja u relativno malom vremenskom razdoblju.
Da bi uočili razliku, moramo uzeti u obzir  I uzrok -evolucija je uzrokovana mutacijama, protokom gena, genetskim zanosom i prirodnom selekcijom, a specijacija je uzrokovana fizičkom ili reproduktivnom izolacijom.
Sad kad bi ovo razmatrali na nivou ljudske populacije moramo  razmotriti da do specijacija dolazi zbog porasta dimorfizma među jedinkama zbog geografskih ili prepreka u razmnožavanju jedinki zbog čega dolazi do izolovanja I stvaranja nove vrste.
Kada bi ovo razmatrali na nivou ljudske populacije primijetili bi da u suštini specijacija u ljudskoj populaciji nije izražena.
Ljudska populacija je ujedinjena nije došlo do podijela unutar same populacije. Geografske barijere nisu izražene kao ni prepreke u razmnožavanju. Ljudska vrsta je kroz geološke ere evoluirala od hominida do današnjeg čovjeka pri čemu su se desile mnoge morfološke, psihološke I fiziološke promjene.
Samim time, iako je dolazilo do promjene genetičkog materijala one nisu predstavljale prepreku u razmnožavanju ljudske vrste.Kad bi razmatrali Darwinovu teoriju evolucije, onda bi uzeli u obzir specijaciju tako da evolutivnim razvojem čovjeka iz hominida se razvila nova vrsta.  *Oboje pripadaju primatima, različitog stepena razvoja.
Gledajući vremenski da bi se dogodila specijacija u ljudskoj populaciji potreban je duži vremenski period, ljudska populacija je najrazvijenija I samim time potrebno je više vremena da bi došlo do promjene genotipa I fenotipa, nego kod drugih populacija.Treba razmatrati utjecaj promjene genetičkog materijala na reprodukciju, koliko se brzo širi, a osim promjene genetičkog materijala treba posmatrati I faktor izolacije.
Iako imamo razlike među  ljudskim rasama kao što su različita boja kože, boja očiju, drugačiji fizički izgled, one ne predstavljaju problem da bi se reprodukcija zaustavila među jedinkama I  stvorila neka nova ljudska vrsta.Iako kroz historiju zbog geografskog položaja I nepristupačnosti nije bilo dodira među ljudskim rasama, ipak nije došlo do specijacije jer se protok gena ipak odvijao, a otkrivanjem kontinenata Novog svijeta, Afrike, Australije,  imigracijama stanovništva izolacija je ukinuta I samim time I sve prepreke
 Možemo pričati o nekim drugim nedostacima poput deskriminacije različitih rasa ali one I dalje nisu sprečavale međusobno razmnožavanje. Vremenom razvojem I poboljšanjem načina života prepreke izolacije su u velikoj mjeri umanjene.
Važno je spomenuti i mutacije u ljudskoj populaciji koje ne predstavljaju prepreke u prenošenju nasljednog materijala, još uvijek nije došlo do promjena genetičkog materijala koji bi imali snažan utjecaj na ljudsku populaciju uzrokujući novu vrstu.
Iako je kroz historiju prošlo veliko vremensko razdoblje (nekoliko miliona godina) razdvojenosti pojedinih grupa Evropljana, Azijaca I Afrikanaca  što prelazi granice specijacije ipak nije dolazilo do podjele među populaciji I razmjena genetičkog materijala nije onemogućena.
Doista, čak I deset puta duže vrijeme od 500 000 godina nije dovoljno za ljudsku specijaciju jer dolazi do introgresije-tj. Obnovljene interfertilnosti nakon razdoblja izolacije, te da bi došlo do specijacije u ljudskoj populaciji potrebno je da genetska izolacija između subpopulacija traje znatno više.
Ljudski uspjeh u osvajanju čitavog svijeta spriječio je genetsku I geografsku izolaciju.Međutim neki naučnici smatraju da bi u današnjem vremenu neki društveni faktori igrali veću ulogu nego ekološka selekcija I izolacija poput seksualnog sukoba I deskriminacije. Naučnici ove faktore nazivaju snažnim motorom specijacije I ubrajaju ih u izolacije. 
Specijacija u ljudskoj populaciji nije izražena, kao što možemo primjetiti u ljudskoj populaciji nije došlo do podjele među vrstom I nastanka nove.  Evolucijske prepreke poput nemogućnosti prenosa genetičkog materijala I geografske barijere, te genetičkih promjena nisu uzrokovale specijaciju. Iako su prepreke trajale dug vremenski period ipak je zbog visokog stepena razvoja ljudske populacije   potreban znatno veći vremensko razdoblje djelovanja faktora koji uzrokuju specijaciju. Važno je spomenuti specijaciju koja se dogodila prije više od 5 miliona godina-rezultat specijacija između ljudske vrste I čimpanze, ostavljajući danas tri vrste: ljude, obične čimpanze I bonobe. Mada neki smatraju da neće biti potrebni prirodni faktori da bi se specijacija uistinu dogodila. Ali razmatrajući hominizaciju I antropogenezu, ljudska rasa se kroz evolutivnu historiju evoluirala zajedno, čineći ljudsku populaciju jedinstvenom. Mada razvojem načina života I otkrivanjem novih saznanja moguće je u budućnosti predvidjeti specijaciju usljed razvoja GMO-genetski modificiranih ljudi, ili koloniziranjem planeta.
*Korištena je Darwinova teorija o nastanku čovjeka                       

Merjem Husić III4