„Derviš i smrt" je roman Meše Selimovića i zasigurno najznačajnije djelo u njegovom književnom opusu. Prema vrsti je psihološki i filozofski roman, čija univerzalnost nadilazi sve vremenske odrednice. To je priča o čovjekovoj tragičnoj životnoj sudbini, moralu, religiji, traganju za istinom te, najzad, apsurdu života. Roman je pisan u razdoblju od 1962. do 1966. godine, a nastaje kao vid pobune protiv komunističkog sistema, u kojem je piščev brat doživio tragičnu sudbinu, baš poput glavnog lika u romanu.

Na samom početku romana „Derviš i smrt" upoznajemo se sa glavnim junakom LIKOM, dervišem i šejhom Ahmedom Nurudinom, koji je cijeli svoj život posvetio tekiji i vjeri. On je čovjek koji priznaje samo Božiji zakon i iskreno vjeruje da je sve ono što se događa unaprijed predodređeno te da je nužno to prihvatiti kao neminovno. Međutim, njegov svijet se u potpunosti mijenja onog trenutka kada dolazi do saznanja da je njegov brat Harun nedužan zatvoren u tvrđavu iz koje zasigurno neće izaći živ. Nakon bratove smrti, za Ahmeda Nurudina svi satovi ovoga svijeta prestaju kucati. Jedino na što se oslanjao do časa kada hafiz Muhamed izgovara riječi „Ubijen. Prije tri dana.", bilo je vrijeme. Ono mu je ulijevalo nadu da će skoro svanuti dan kada će on smoći snage da svoga brata izbavi iz tame tvrđave u kojoj leži sasvim nemoćan i napušten od svih. Ono mu je bilo vodilja, apsolutna istina i jedina neminovnost u koju se pouzdao i čvrsto vjerovao kako će donijeti pravdu. "Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku", su riječi koje poput svjetlosti obasjavaju put istine o prošlosti Ahmed Nurudina, kome su se ove riječi prečesto znale tako samouvjereno otrgnuti sa usana. Međutim, od trena kada mu je saopštena vijest o Harunovoj sudbini, šejh će otkriti kako svih tih godina nije spoznao suštinu izgovorenih riječi. Njihov smisao mu postaje jasan tek u tom poražavajućem trenutku, kada spoznaje apsurd života. Ahmed Nurudin se nikada više nije usudio zakleti vremenom, jer je ono za njega izgubilo svrhu. U tom času osjećanje njegovog lika možemo poistovijetiti sa slikom „La persistencia de la memoria" („Postojanost pamćenja"), nadrealističkog slikara Salvadora Dalíja, jer je vrijeme za njega stalo, a realnost koja ga okružuje postala besmislena i apsurdna.

 Temelji istine o kojima je svjedočio svojim statusom u društvu mu se ruše pod nogama, te odstupa od svih religijska načela koja su predstavljala bit njegove egzistencije. („Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."). Odnos između svijeta i čovjeka po prvi put sagleda bez religijskih predrasuda i u njemu vidi samo apsurd. Suština tog apsurda leži u Ahmedovoj potrebi da svijet sagleda racionalno i objektivno, dok je svijet sam po sebi nije racionalan, pa sve na što nailazi jeste nesklad. Šejhovo biće preplavljuje osjećanje mržnje od kojeg je nekoć zazirao, a sada mu je izgledalo tako prirodno, jer se uvjerava da je nada „svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja". Od vjerskog dogmatika, Ahmed postaje pobunjenik i osvetnik čija je pokretačka snaga mržnja. Baš poput Kamijevog junaka u djelu „Stranac", Ahmed spoznaje da u svijetu u kojem nema smisla, nema ni mjerila za rasuđivanja o dobru i zlu. On bira mržnju i činjenje zla, jer isuviše osjeća nemoć dobra. Upravo to suprotstavljanje moralu, a time i samom sebi, jer je moral ono što je do tada bilo ponajviše svojstveno jednom dervišu, predstavlja protest protiv neostvarenja moralnih vrijednosti u postojećem sistemu. Jedinu soluciju u nastojanjima da dosegne unutrašnji mir i pravdu unutar cjelokupnog društvenog sistema vidi u mogućnosti da svrgne moćnike u vlasti koji su odgovorni  za smrt njegovog brata. Međutim, kada se i sam nađe u njihovoj ulozi i shvati da je apsolutno nemoćan da bilo šta izmijeni, suočit će se sa surovom realnošću koja će ga poraziti.Baš poput Jozifa K., Ahmed Nurudin postaje dio „mašinerije" koja funkcioniše prema utvrđenim pravilima, a svaka pobuna protiv takvog sistema je uzaludna.Nesvjestan toga, Šejh se u očima drugih pretvara u ono što su za njega bili muselim i ostali krvnici njegovog brata. Kao posljedica, besmisao postaje glavno osjećanje koje prati šejha, koji prethodno protivnik, sada postaje žrtva istog sistema. Iako u početku odbacuje mogućnost vlastite krivice, Ahmed, baš poput Jozifa K, u konačnici prihvata sopstveno smaknuće, a sve zbog toga što spoznaje jednu okrutnu i neminovnu istinu – da je u potpunosti nemoćan. Prihvatanje vlastite smrti znači svjesno prihvatanje apsurda kojim su život i smrt obojeni. Ova cjelovita izmjena ličnosti Ahmeda Nurudina, od tekijskog derviša koji prezire postojeći sistem u kojem nedužni ljudi stradaju, do kadije i zastupnika u vlasti koji se samostalno nastoji suprotstaviti istom sistemu, pokazuje apsurd i nemoć ljudskog djelovanja. Roman „Derviš i smrt" nam time oslikava politički apsurd i tragičan položaj pojedinca u zatvorenom krugu totalitarnog režima. Selimović, baš poput Kamija u djelu „Mit o Sizifu", u konačnici odbacuje samoubistvo kao rješenje, jer ono nije suočavanje, već odbacivanje istine. Motiv apsurda se u djelu „Derviš i smrt" prožima u svim sferama, pa tako i u Ahmedovom viđenju ljubavi. Naime, temeljni razlog zbog kojeg donosi odluku da postane derviš u tekiji jeste taj što smatra da se čovjek mora odreći svega što bi mogao zavoljeti, jer su gubitak i razočarenje u životu neizbježni. Kroz priču o Aleksandru Makedonskom[1]kazuje i o tome da je bolje ukoliko se odreknemo svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.