Često pomislim na njega. Mislim da sam mu se sviđala. I on se meni sviđao, i to samo koliko. Godine prolaze, a ja još uvijek nemam nešto što mogu nazvati svojim domom. Ovaj stan, šta je to? Hladan prostor, bez ikoga da unese malo toplote, i ugrije ovo srce željno ljubavi. Sjedila sam tako, zamišljena, gledajući u jednu tačku na zidu. Najednom mi postade veoma vruće. Bila bi dobra ideja otići na kupalište u blizini. Potreban mi je odmor od ovih sumornih misli. Nabrzinu sam se spremila, i pošla. Sunce je jako peklo moju kožu na putu do kupališta, i bilo je tako vruće da sam mislila da ću se negdje onesvijestiti.
Čim sam došla, odmah sam uskočila u vodu. Veoma mi je prijalo. Provela sam sate kupajući se i uživajući u suncu, koje je postepeno prestajalo da peče, a počelo ugodno da grije. Baš u trenutku kada sam htjela da podjem kući, ugledala sam njega. G. Merso. Odlučila sam da ostanem duže. Započeli smo razgovor, i pomogao mi je da se popnem na bovu. Na trenutak mi je dodirnuo grudi. Nije mi smetalo. Ležala sam na bovi i okrenula sam se prema njemu, osmijehujući se. Popeo se, i legao na moj trbuh. Dugo smo tako ostali, dok nije postalo previše vruće. Potom smo ušli u vodu i zajedni plivali. Nisam mogla suzdržati smijeh.
>>Pocrnila sam više nego ti.<< rekla sam mu dok smo se sušili na suncu.
Upitao me da li želim večeras sa njim u bioskop. Nasmijala sam se.
>>Želim gledati film sa Fernandelom<< .
Dok smo se oblačili, primjetila sam da ima crnu kravatu.
>>Jesi li u žalosti?<<
>>Majka mi je umrla.<<
>>Kada?<< upitala sam iznenađeno, saosjećajući sa njim.
>>Juče.<<
Na to mu nisam ništa rekla.
Došlo je vrijeme da krenemo u bioskop. Još uvijek nisam mogla sa shvatim. Zar on da se pojavi, nakon toliko vremena, nakon što su mi se upravo o njemu misli vrzmale po glavi? Ovakvu priliku nisam smjela propustiti. Moram ga potpuno očarati. Odabrala sam svoju najljepšu haljinu - crnu, elegantnu, sa primjetnim ali prihvatljivim izrezom. Nije bila previše duga, niti previše kratka.
Film je bio zapravo mnogo smiješan, mada se činilo da su gospodina Mersoa više interesovale moje grudi nego ono što je imao reći Fernandel, jer nije skidao ruke sa njih. Nije mi smetalo. Zagrlio me pred kraj filma, i otišli smo u njegov stan. Ujutro sam se probudila prije njega, i otišla kući. Pomislila sam da je pametno ostaviti ga samog, možda se u njemu probudi još veća čeznja. Vidjela sam ga nakon nekoliko dana, i dogovorili smo se ponovo sastati sljedeću subotu. Obukla sam haljinu sa crvenim i bijelim prugama i kožne sandale. Njegovo lice nije otkrivalo ništa, ali osjećala sam da me želi. Autobusom smo otišli na plažu nekoliko kilometara udaljenu od Alžira. Na plaži sam ga naučila jednoj igri. Trebao je, plivajući, prskati s vrha talasa svu pjenu, skupiti je u ustima, zatim leći na leđa i izbacivati je prema nebu. Tako je nastajala pjenušava čipka koja je nestajala u vazduhu ili kao mlaka kiša padala na lice. Nisam mu mogla odoljeti. Zagrlila sam ga, i stavila svoje usne na njegove. Dugo smo ostali tako ljuljuškajući se na valovima. Dok sam se oblačila na plaži, odjednom me zagrlio, i poslije toga nismo razgovarali. Nisam mu tad ništa rekla, ali sam osjetila veliku toplinu za kojom sam žudjela jako dugo vremena. Vratili smo se, i otišli u njegov stan. Divno smo proveli to veče, a ujutro mi je rekao sa ćemo zajedno ručati. To me mnogo obradovalo. Čuli smo kako vani starac kudi svog psa. Zatim mi je g. Merso pričao o starčevom zivotu, i nisam mogla da se ne nasmijem. Obukla sam njegovu pidžamu, koja je bila previše velika za mene. Upitala sam ga da li me voli. Odgovorio je da to njemu ništa ne znači, ali mu se čini da me ne voli. Ovo me ražalostilo, nisam znala šta da mu na to odgovorim. Zavoljeti će me, eventualno. Za sve je potrebno vrijeme. Željela sam da budem zračak sunca u njegovom životu, koji će ga grijati i razveseljavati kada mu to bude potrebno, pa će i on meni uzvratiti pažnjom. Smijala sam se, za njega, a on me poljubio. Nisam se prevarila. Prekinula nas je tuča ispred vrata. Njegov susjed Remon je tukao neku ženu.
>>Ovo je strašno!<< rekla sam zaprepašteno. On mi ništa nije odgovorio. Zamolila sam ga sa potraži policajca, ali je odbio rekavši da ne voli policajce. Pogledala sam ga u nevjerici, ali njegov izraz lica se nije promijenio. Ipak je došao policajac i ispitao šta se desilo. Nakon što su se ljudi razišli, mi smo se vratili u stan. Otišla sam kući u jedan sat.
Na dan kada smo se ponovo trebalo sresti, g. Merso me pozvao da idem sa njim i njegovim susjedom u neku vikend kućicu kraj Alžira. Tu bismo proveli nedjelju. Pristala sam. Naveče sam otišla njemu, i iz znatiželje postavila jedno pitanje. Željela sam znati da li bi me oženio. Odgovorio mi je da mu je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ja želim. Opet sam ga upitala da li on mene voli. Dao mi je isti odgovor kao i prethodni put kada sam mu postavila ovo pitanje.
>>Zašto onda da se sa mnom ženis?<< upitah ga začuđeno i razočarano.
>>To nije važno. Ako želiš, vjenčati ćemo se.<<
Sve više me iznenađivala njegova nezainteresiranost, ne samo za mene, već za bilo šta drugo u životu. Sve mu je ravno kao more. U čemu ovaj čovjek pronalazi radost? Mora postojati nešto što mu daje snagu da ide dalje. Da li su to sitne radosti koje doživljavamo svakodnevno? Možda, ali nemam namjeru da ga to pitam.
>>Gospodine Merso, brak je ozbiljna stvar.<<
>>Nije.<< odgovorio je.
Ušutjela sam na trenutak i samo ga posmatrala. Nevjerovatno kako jedan čovjek može da ostavi bez teksta, na dobar i na loš način. Zanimalo me da li bi prihvatio ovakvu ponudu od bilo koje druge žene, pa sam ga upitala.
>>Razumije se.<< rekao je.
Počela sam se pitati da li ja njega uopšte volim. Da li mi je to, na kraju krajeva, uopšte bitno? Rekao je da ćemo se vjenčati ako ja to želim, pa zašto ne? Konačno bih imala svoj dom, svoju porodicu i sigurnost.
>>Veoma si čudan. Vjerovatno te zbog toga i volim, ali možda mi jednoga dana upravo zbog toga dosadiš.<< promrmljala sam.
Nebitno. Želim se udati za njega. Nasmiješila sam se, uzela ga za ruke, i to mu rekla. Rekao mi je da ćemo to učiniti čim ja budem htjela. Zatim mi je počeo pričati o ponudi svog poslodavca, da živi i radi u Parizu.
>>Voljela bih vidjeti Pariz.<<
>>Neko vrijeme sam živio u Parizu.<<
>>Zaista? Kakvo je tamo?<<
>>Prljavo. Ima golubova i mračnih dvorišta. Ljudi imaju bijelu kožu.<<
Proveli smo još malo vremena zajedno, a onda sam otišla obaviti jedan posao.
Došlo je i vrijeme kada smo krenuli zajedno sa Remonom u vikend kućicu. Na stanici sam primjetila da g. Merso i Remon posmatraju neke ljude, ali nisam ništa mislila o tome. Kod vikend kućice su nas dočekali Remonov prijatelj Mason i njegova žena. Bio je to veoma visok, krupan čovjek. Žena mu je bila veoma prijatna, odmah smo započele razgovor. Pričala mi je o svojim putovanjima, sa svojim pariškim akcentom, i nisam mogla a da se ne nasmiješim.
Poslije smo svi otišli plivati. G. Merso i ja smo otplivali prilično daleko. Trudio se da me stigne. Nakon toga smo legli jedno pored drugoga na plažu, i g. Merso je zaspao. Probudila sam ga kada je bilo vrijeme za ručak. Kada je došlo vrijeme da se peru sudovi, Masonova žena je rekla da zbog toga treba istjerati muškarce. Ova rečenica me nasmijala. Ponudila sam se pomoći joj, a ostali su izašli vani. Bilo mi je divno. Uživala sam u svakom trenutku koji sam provodila sa g. Mersoom. Pitala sam se gdje bismo mogli ići sljedeći put. Možda ga uspijem nagovoriti da prihvati onu poslovnu ponudu, pa da odemo živjeti u Pariz. To bi bilo lijepo.
Koračala sam teškim koracima. Bilo mi je neugodno, nešto me stiskalo u grudima. Ko bi pomislio da se nešto ovakvo moglo desiti na onakav prekrasan dan? Ali, nije bilo koristi o tome sada razmišljati. Išla sam prema zatvoru, da bih posjetila gospodina Mersoa. Nisu mi dozvolili da ga vidim. Rekli su mi da ga ne mogu vidjeti, jer mu nisam zakonita žena. Da sam mu rekla da se odmah vjenčamo, sad bih ga mogla vidjeti - pomislila sam. Šta je, tu je. Odlučila sam mu napisati pismo i objasniti situaciju. Tako bih željela da ga mogu posjetiti. Kako je, kako se nosi sa ovim svim? Nisam mogla znati. Zasigurno mu je teško, željela bih da ga nekako mogu utješiti. Pokušati ću ponovo neki drugi put, ja moram da ga vidim.
Došao je i taj dan. Mnogo me ražalostilo vidjeti ga tu, ali sam se silom smiješila.
>>Dakle, tu sam. Kako si, imaš li sve što želiš?<<
>>Da, sve.<<
>>Remon ti šalje svoje pozdrave.<< rekla sam mu.
On je nešto odgovorio, ali ga nisam mogla čuti od drugih posjetitelja koji su bili veoma glasni.
>>Ne treba gubiti nadu! Izaći ćeš i vjenčati ćemo se!<< rekoh mu želeći ga ohrabriti.
Jos malo smo razgovarali, i otišla sam.
Prošlo je pet mjeseci. Bližilo se suđenje. I mene su pozvali kao svjedoka. Nadala sam se najboljem ishodu. Na suđenju je bilo još ljudi koji su poznavali gospodina Mersoa, među kojima sam prepoznala Remona i Selesta. Redom su izlazili i odgovarali na postavljena pitanja. Konačno je i na mene došao red. Bila sam jako nervozna. Prvo su me pitali otkad poznajem gospodina Mersoa. Odgovorila sam da sam ga upoznala kada sam počela raditi u istom uredu kao daktilografkinja, i kada je to bilo. Pitali su me kakvi su bili naši odnosi, a nakon toga otkad traje naša veza. Odgovorila sam im. Državni tužilac je istakao da je to bilo odmah nakon smrti njegove majke. To nije bilo dobro. Tražili su od mene da im ispričam o tom danu. Rekla sam im sve, od kupanja na plaži, do bioskopa i filma koji smo gledali. Situacija nije bila ni malo dobra. Primjetila sam da se gospodinu Mersou više zamjera njegovo ponašanje, nego zločin koji je počinio, i za koji je zapravo optužen, ali ja tu nisam mogla ništa učiniti. I suđenju je konačno došao kraj.
Prošli su dani. Javljeno mi je za konačnu sudsku odluku. Gospodina Mersoa će pogubiti za nekoliko dana. Mene je obuzela tuga. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Zašto je moralo ovako da završi? Zar nismo oboje zaslužili da budemo sretni? Ah, sudbino! Bježeći od samoće, ponovo sam se našla u njenom zagrljaju. Samo, sada je mnogo gore, jer tad moje srce nije gorjelo od boli zbog izgubljene sreće.