Nakon smrti Svetozara Ćorovića, 1919. godine, u Mostaru, jedan drugi
Mostarac je ušao u književnost, objavivši u dvadeset petoj godini, svoju prvu
knjigu. Bio je to Hamza Humo. On je u
svojim pripovijetkama i pjesmama evocirao isto podneblje u kojem su se cijelog
života bili kretali pripovjedač Svetozar Ćorović i pjesnik Aleksa Šantić.
U istraživačkom fokusu ovoga teksta nalaze se pripovijetke Hamze Hume u
kojima se prepoznaju ljubavni elementi.
Dijelove svoje lirske pripovijesti Grozdanin kikot Humo je objavio 1925.
godine. Bez sumnje, ova pripovijetka nastala je u jeku Humine stvaralačke
avanture. Kroz cijelu pripovijetku realni život se stalno, iznova
obznanjuje u mnoštvu detalja karakterističnih za Humino zavičajno podneblje.
Ali realni život, život hercegovačkog sela, nije tema te pripovijetke. To je
samo čvrsta misao na kojoj Humo tka svoje priče iz mašte o mladosti i ljubavi.
A kroz cijelu pripovijest obnavlja se i treperi ne samo taj svakidašnji život ljudi na selu već i svaki drugi motiv
koji je Humo, uveo u svoju priču i tako ga učinio jednim od sastojaka svijeta
svoje pripovijetke ( kao što su motivi vremena u prolasku, motiv seksualnog
privlačenja, osamljenost, motiv erotskog sna te motiv legende o Grozdanu i Grozdani). Motiv seoske
svakodnevnice „Čujem tup topot govčeta.
Okrenem se: djevojka tjera kravu."[1]Iza toga- i iz toga- pojavljuje se glavni razvojni motiv, motiv erotskog
približavanja čovjeka i žene:
-Dobar veče!- kažem ja, a ona odgovara skoro nečujno.
Idemo uporedo. Ja je zagledam:
- Vidio sam te juče. Ti stanuješ u Stublini. Je li?
Jest. Stanuje u Stublini, a ime joj je Ivanka...
- Zbogom Ivanka! Doći ću ti jedne noći- ja prošaputah, a ona zamače za klanac.[2]
Neposredno nakon toga , pojavljuje se drugi glavni motiv cijele
pripovijesti, motiv zbivanja u prirodi:
„Mjesec zađe za oblak. Potamni noć.
Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje. preplašene tice
poletješe iz plotina u mrak. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum"...[3]
S tim dolaskom noći razvija se motiv erotske čežnje i erotskog sna, koji
će u svom ponavljanju cijelu pripovijest ispuniti jednom „erotičkom srži"[4]( kako je 1927. godine napisao Kršić):
Laku noć, Ivanka, laku noć! govorim
ja i penjem se uza stranu.
Ivanka, doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela.
Prikrašću se pod dud i zvaću te tiho, tiho kao što Grozdan zove Grozdanu na
ljubavne sastanke:
Ivanka, čekam te i sav drhtim od očekivanja, šaptaću ti. Cio sam dan mislio na
tebe. Slušaj kako se dozivaju popci u stranama...
A usred tog erotskog sna, kao simbol njegovog iskonskog sadržaja, javlja
se i motiv legende o Grozdani i Grozdanu, koji će postati motiv cijele
pripovijesti: „ ...zvaću te tiho, tiho
kao što Grozdan zove Grozdanu na ljubavne sastanke... Pričaću ti priču o
Grozdanu i Grozdani. Pričaću ti kako ga je varala Grozdana s mladićem
Ozrenom..." [5]
Kongruentnost Humine pripovijesti se prepoznaje u dubini pjesničke
vizije, kao na primjer u IV pjesmi Hercegovačkih pejzaža, u kojoj se ponavlja „san modrog vinograda na rijeci" [6]iz
IX glave Grozdaninog kikota:
...Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj´o
se nečujno nad plavom rijekom
I
kao san mahao mene.
U
taj čas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao mađijom nekom,
Skide
haljiu sa divne žene.
Tu lirsku sugestiju jednog snenog erotrskog priviđenja Humo je u Grozdaninom kikotu razvio u jedan
halucinantni prizor. Naime, u XI gl. te pripovijesti Ozren kraj rijeke u toplo
ljetno podne sniva san o Grozdanu i Grozdani i u tom snu ih vidi kako s
mlazevima sunca silaze na plavu rijeku i kako Grozdan otkopčava kopču na
Grozdaninoj haljini: „ ...haljina spade na pijesak i na rijeci se
zabijeli naga božica, sa bijelom zvijezdom u kosi. Grozdana je sva naga. Na
bijelom tijelu gdje joj sunčane zrake, tanke, srebrne."[7]Taj prizor iz Ozrenovog sna, koji se, inače višestruko ponavlja, završava
se, kao i obično, Grozdaninim kikotom: ,,...
Negdje u klisurama, u suncu, zazvoni bijesni i razgoličeni kikot, zacereka se
crven, strastven smijeh i vrisnu. Život se rodi u klisurama kao procvjetao
žbun."[8]
U prednjem planu Humine pripovijesti, pojavljuje se Grlica, djevojka na
koju Ozren misli i kada ga Ivanka privlači u svoj zagrljaj, djevojka koja je
tokom ljeta sazrela sa svojom prvom ljubavlju, da bi, poput leptira, s odlaskom
ljeta završila svoj prekratak život. Grlica se pojavljuje kao ljubavna čežnja,
kao mladalački drhtaj puti, kao radosna pomisao na vječnu ljubav. „ Hoće li se oni zauvijek voljeti?- pita
Grlica Ozrena za Grozdanu i Grozdana."[9]
Najzad, u samoj jezgri Humine pripovijetke pojavljuju se mitski
ljubavnici Grozdan i Grozdana, koji
su po legendi osuđeni da ,svaki put zajedno s prirodom, na kraju ljeta iznova
umru i tako prekinu svoja ljubavna ludovanja.
Zaključak je da je u Grozdaninom
kikotu pjesnik Humo ipak govorio kao pripovjedač, koji je pustio da tečnost
čiste poetske ekspresije poteče strogo kontrolisanim kanalima naracije i slije
se u jednu priču, strasnu, nježnu, radosnu, melanholičnu, vrlo subjektivnu, ali
i ljudsku, baš kao što je to u narodnim baladama i sevdalinkama.
U vremenu kada je pisao Grozdanin
kikot, Hamza Humo je napisao i svoju, možda najbolju kratku pripovijetku, Svedalijina ljubav (Srpski književni
glasnik, 1925.)
U Sevdalijinoj ljubavi Humo je
zaista uspio da iznese jedno stanje duše koje je izložio našem doživljavanju,
kao da se to zbivanje odvija uživo ispred nas.
Kada čitamo tu pripovijetku, može nam se učiniti da ono što se događa u dušama
njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu, kao vreli impuls jedne silovite
ljubavne strasti, istovremeno meke i divlje, omamljujuće i razorne, sretne i
fatalne.
Biber, junak pripovijetke Sevdalijina ljubav, jedan je od
zatočenika tog „sevdisanja", koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. On ne
prestaje da se predaje toj omami, uvijek iznova voleći, čeznući, kao da sevdah
i nije ljubav već stanje ekstaze. Cijela pripovijetka o sevdaliji Biberu je poema o jednoj sevdalijskoj ljubavi, koju
pripovjedač prati u njenom razvoju, od trenutka prvog ljubavnog nemira, preko
zanesenog ljubavnog osvajanja do konačne tužne praznine i pustoši.
Po osnovnom osjećanju, ovo je izrazito erotska pripovijetka. Za nju se ne
može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: „njen glavni elemenat, erotika, podređuje sve ostale."[10]
Humo je i u svojim pjesmama kao i u pripovijetkama često pokazivao
opsjednutost erotikom, kao da sam pada u „erotski
trans"[11].Sevdalijina ljubav (kao ni Grozdanin kikot) nije po svojoj
strukturi usredsređena na erotiku kao osnovni motiv. U tom pogledu sa Sevdalijinom ljubavlju možemo uporediti
raniju Huminu pripovijetku, Strast. Ta
pripovijest zaista opisuje Huminu opsjednutost erotikom, kao ljubavnom strašću,
koju pokreću neshvatljivi nagoni.
....,, Pili su tako dugo dok već nisu
dospeli do ludila. Ana se nenadano zacereka, zbaci košulju sa sebe i poče
plesati po senici. Njeno belo telo bleštalo je srebrno na mesečini. Izgledala
je kao pobesnela, mlada đavolica. Raspletenih kosa i užagrenih očiju, kretala
se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. Crnčić je sedeo na stolici i
buljio u nju kao kakvo priviđenje. Tako plešući, ona se ponovo zacereka, skoči
na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica, a Crnčić, obezumljen,
zanjiska i baci se na nju..."[12]
Znamo da je i Anin muž u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja,
onda nam postaje jasno da je erotika tu sebi podredila i sve drugo, do mjere u
kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. U Sevdalijinoj ljubavi, sve se dešava drugačije, kao i sam čin
ljubavi:
...,, I kapidžik je škrinuo. Pod
šandudom na čimenu igrale se sene pritajene i nasmejane, sluteći nešto i
šapćući. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno.
Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. A Iša, sva umotana
u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo,
koga nestaje i nestaje negde dole iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi
iznad Kamenjaka, iznad bašta u mesečinu, put zvezda. A zvezde su sišle s
mesecom i smejale se u krošnjama šandude. One su sve videle. Biberov šapat i
toplo milovanje pretvarali se u bes, u ujed, i Iša je nenadano počela da grca,
da se daje i otima. Biber joj kida haljinu, lomi je divlje i ovlada njom celom.
Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. Mesec se
glasno cerekao, a potom kikotao kao da ga neko golica. I sve je odlazilo,
širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se".[13]
Humini junaci Biber i Iša predaju
se ljubavi i ljubavnoj strasti, da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što
može da zanese, omami, ukratko da održi iluziju životnog smisla.
Sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj šemi koja odgovara liniji njegove filozofije ljubavi.
Njegovi junaci se ne boje uroka i magija već se potpuno predaju ljubavnom
milovanju i čulnom uživanju.
Hamza Humo je u navedenim djelima uspio potpuno i do kraja izraziti svoj
doživljaj ljubavi i svoju „filozofiju ljubavi"[14].
Korištena literatura:
„Pripovjedači" Zednko Lešić
„Pjesme/ Grozdanin kikot" Hamza Humo
Amna
Brkan III2
Druga gimnazija Mostar
[1] Pjesme/ Grozdanin kikot, Hamza Humo, 215.str.
[2] Pjesme/ Grozdanin kikot, Hamza Humo, 215.str.
[3] Pjesme/ Grozdanin kikot, Hamza Humo, 216.str.
[4] Pripovjedači, Zdenko Lešić , 378. str.
[5] Pjesme/ Grozdanin kikot, Hamza Humo, 216. str.
[6] 7 8 Pripovjedači, Zdenko Lešić, 383.str.
[9] Pripovjedači, Zdenko
Lešić, 386. str.
[10] Sevdalinke, Sabrana djela, Hamza Humo, VI, 108. str.
[11] Pripovjedači, Zedenko Lešić, 391. str.
[12] Pripovjedači, Zdenko Lešić, 392. str
[13] Pripovjedači, Zdenko Lešić, 392. str.
[14] Pripovjedači, Zdenko Lešić, 405.str.