„Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo
više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu,daleko
od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more
u nama." , napisao je Franz Kafka 1904. u jednom od pisama prijatelju Oskaru Pollaku i time mu
predočio svoje viđenje knjiga vrijednih čitanja. Deceniju kasnije,1914. godine, Kafka stvara jednu
od najvećih književnih „sjekira" svih vremena, koja lomi led kao svojevrsnu pregradu između mašte i stvarnosti. Pročitavši roman „Proces" spoznajem da je u svaki Kafkin pokret pera po hartiji bila utkana ova zamisao, a činjenica da gotovo čitavo stoljeće nakon objavljivanja roman i dalje budi znatiželju zbog svoje nedovršenosti i ostavlja mjesta za nova tumačenja, potvrđuje ovo shvatanje.
Kao što je i u samom naslovu naznačeno, roman je tematski zasnovan na procesu suđenja kojem je podvrgnut protagonista Jozef K., kroz čiju tačku gledišta posmatramo svijet koji ga okružuje, te njegovoj potrazi za nepoznatom krivicom na osnovu koje je optužen. Kao jedno od Kafkinih najvećih postignuća i istovremeno jedno od najznačajnijih djela moderne književnosti uopšte, roman je u suštini odraz piščevog poimanja svijeta u kojem živi. To je svijet apsurda, u kojem se ne traga za smislom i svrhom već se sve ono što život nameće prihvata kao neizbježno i konačno. Upravo je na temelju apsurda zasnovan i savremeni život. Pravosudne institucije koje kroje čovjekovu sudbinu prema mjerilima koje sami utvrđuju, ponajviše karakterišu apsurdi sa kojima se savremeni čovjek susreće. Apsurd koji je najveći od svih jeste da upravo takve institucije stvara samo društvo, koje je u konačnici i glavni krivac. Svijet zakona i propisa ima apsolutnu vlast nad ljudima, pa se nerijetko dešava da opštepoznata zlodjela ne bivaju okarakterisana kao takva, dok sa druge strane ljudi koji dobro poznaju zakone imaju moć da izbjegnu bilo kakve osude. Procesi, baš poput Jozefovog u romanu, su često odlučeni i okončani prije njihovog početka. Upravo „Procesom" Franz Kafka predviđa i daje viziju totalitarnog društvenog sistema, mrežu nedokučivu „običnim ljudima" koja ih čini nesposobnim da kroje svoju sudbinu i oduzima im snagu i moć ukoliko to želi. Ovakav društveni sistem zahtijeva od ljudi da mu se slijepo povinuju i udaljava državu od ljudi. U suštini, u ovom sistemu vlast ne služi čovjeku već čovjek vlasti, iako se to ne čini tako na prvi pogled. Također, Jozef krivicu ne vidi samo u tajnovitom, tiranskom sudskom sistemu koji ga osuđuje već i u ljudima koji ga okružuju i očekuju od njega da se pomiri sa onim što ga je zadesilo, a ni najmanje ne razumiju položaj u kojem se on našao. Baš poput njega, čovjek se u savremenom društvu nerijetko osjeća usamljeno i bezvrijedno, naročito kada ne samo da ne nailazi na razumijevanje sredine koja ga okružuje već umjesto toga nailazi na osude. Jozefova borba protiv sistema koji ga osuđuje je u samom početku pasivna iz očekivanog razloga, a to je njegov prethodno utjecajan položaj birokrate u društvu za koji smatra da funkcioniše nepogrešivo. Samim time je K. u početku dio „mašinerije" koja radi prema utvrđenim propisima, a svaka je pobuna protiv takvog sistema uzaludna. Kao posljedica, besmisao i nemoć postaju glavna osjećanja koja prate Jozefa, koji prethodno dio, sada postaje žrtva tog sistema, a to su u isti mah i karakteristike svakog savremenog čovjeka. Iako u početku odbacuje mogućnost krivice, K. u konačnici bez opiranja prihvata sopstveno smaknuće, a sve zbog toga što tokom svoje potrage spoznaje jednu okrutnu i neminovnu istinu – da je u potpunosti nemoćan i napušten. Prihvatanje vlastite smrti znači svjesno prihvatanje besmisla kojim je obojen naš život. Iz tog razloga veliki broj ljudi u savremenom svijetu izvršava samoubistvo, jer ne uviđaju svrhu svog postojanja.
Franz Kafka u „Procesu" kroz lik Jozef K. predočava stvarnu sliku savremenog čovjeka rastrzanog u potrazi za svrhom u životu, koji se ne uklapa u društvo koje ga okružuje, čijim emocijama upravlja očajanje zbog bezizlaznosti situacije u kojoj se našao i čovjeka koji najzad prihvata svoju sudbinu onakvu kakva jeste, nemoćan da bilo šta izmijeni. Zbog toga ovo djelo uistinu pomjera granice svjetske književnosti i ostavlja prostor da svaki čovjek u njemu pronađe smisao za sebe.
[1] Pismo koje je Franz Kafka uputio Oskaru Pollaku, 27.1.1914.
godine.
Izvorno: „Wir brauchen aber die Bücher,
die auf uns wirken wie ein Unglück, das uns sehr schmerzt, wie der Tod eines,
den wir lieber hatten als uns, wie wenn wir in Wälder verstoßen würden, von
allen Menschen weg, wie ein Selbstmord, ein Buch muß die Axt sein für das
gefrorene Meer in uns. Das glaube ich."
[2] Rečenica sa početka romana:„Ipak je K. živio u pravnoj državi,
svugdje vlada mir, svi su zakoni punovažni, ko se to usudio da na njega izvrši
prepad u njegovom stanu?"
[3]Jedan od stražara:„Gospode Bože! Kako se ne možete pomiriti sa svojim položajem?”
Asja Kuko, III5