Roman ''Derviš i smrt" djelo je bosanskohercegovačkog književnika i jedan je od najznačajnijih romana koji nosi svevremenu vrijednost.Njegova težina posljedica je Selimovićevih najdubljih emocija i bolnog trenutka u njegovom životu. Ovaj roman nastao je nakon što je njegov brat Šefkija osuđen na smrt zbog krađe sitnog namještaja, a okrivljen od strane poznate partizanske porodice. Selimović je jako dobro znao da je sve to daleko od istine i kroz ovaj roman možemo osjetiti borbe s mislima i osjećajima koji su ga dugo progonili.

''Ime mi je Ahmet Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni ocjećao a sad se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin.Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.'', citat je kojim nas Selimović  na samom početku upoznaje sa glavnim likom. U ovim riječima možemo osjetiti gorčinu života i surovu stvarnost. Selimović nam kroz ovaj citat govori šta je ustvari život i kako nas svaki put vraća na isto mjesto, na golu kožu. Ne možemo birati svoje ime, niti možemo birati svoju sudbinu. Ali možemo birati način na koji koračamo kroz život, način na koji se borimo i način na koji stvaramo. Kroz sve ovo prate nas emocije i igraju glavnu ulogu u našem životu. Iako su nam nekada mržnja i oholost bili stran pojam i iako smo mislili da su daleko od nas, osjetimo ih i teško se nosimo s njima. Da bi čovjek mrzio drugog čovjeka prvo mora zamrziti sebe. Da li je Ahmed zamrzio sebe? Da li je zamrzio svoje ime, svoj posao i svoje znanje?

 Ahmed je bio šejh bosanske tekije te je svoj život posvetio Bogu i smatrao je da sve što dolazi treba prihvatiti onakvim kakvo jeste.Iz tog razloga, iako žali za svojim bratom koji je nedužan zatvoren u tvrđavi, smatra da ne treba ništa poduzeti, na što upućuje citat: ,, Da sam izdržao još samo jedan trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jača od moralnih obzira u meni, sve bi se svršilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih možda spasao brata''. Prvu sumnju u njegov stav prema životu unosi bjegunac Ishak, koji ustvari predstavlja hrabrost i suprostavlja se vlasti. Kada se Ishak jedne večeri pojavio u tekiji, Ahmed mu je na početku pružio zaštitu, ali nakon dugog razmišljanja odlučio je da ga prijavi, ali i da to uradi preko nekog od njegovih prijatelja na tekiji kako punu odgovornost ne bi preuzeo na sebe. U ovom dijelu možemo zaključiti koliko je Ahmed nesiguran u sebe i svoje odluke, koliko je teško optužiti drugog kada je njegov rođeni brat optužen i zatvoren. Niko ne razumije dok ne osjeti na svojoj koži i to je znanje koje nećemo naći niti u jednoj knjizi, možemo samo osjetiti tu težinu i promjeniti svoj stav prema svjetu oko nas. Ishak je bio sve što Ahmed nije mogao biti, a kroz susretanje sa ovim bjeguncem Ahmed nas upoznaje i sa ostalim stanovnicima tekije. Prvi je bio Mustafa, koji je bio gluh i na neki način odvojen od svijeta. Ahmed o njemu govori ovako: ,,Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo želja, i kad smo ponekad uspjevali da mu kažemo kako suviše lupa, udara, lomi, zvoni, on se čudio što nekome može čak i to da smeta". Njegov nedostatak ga odvaja od ostalih, radi po svom i ne vidi ništa loše u tome. Ne očekuje razmijevanje niti ga ima za druge. Sljedeći je bio hafiz-Muhamed, opisan na sljedeći način : ,,..čulo se i hafiz-Muhamedovo kašljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noći, u proljeće i jesen bivalo teško i zagušljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smiješkom, sa crvenim pečatima na obrazima, govoreći o običnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta". Hafiz-Muhamed je skrivao svoju bol, svoju tegobu te je to ostavljalo loš utisak. Čovjek ne može sam da se bori niti može izbjeći ono što ga je snašlo ma koliko se trudio. Sve ono što mislim da ljudi ne primjećuju je ustvari najviše uočljivo i nismo iznad svijeta nego je svijet u nama. Zatim slijedi Mula-Jusuf, sa kojim je Ahmed odlučio podijeliti svoju tajnu o bjeguncu, jer kako kaže: ,, Postojao je siguran i jednostavan način da svoju muku umanjim, čak i da je odstranim:da je pretvorim u zajedničku brigu''. Ahmed kaže kako nije dobro poznavao Mula-Jusufa, pričali su samo o onome što im je zajedničko, o opštim i već dobro poznatim temama. ,, Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba", smatrao je Ahmed. Nakon što je Mula-Jusuf prijavio bjegunca Ahmed se i dalje nije osjećao rasterećeno, očekivao je da će ga opet negdje sresti u postaviti mu sva ona pitanja koja nije stigao one teške večeri. Ahmed je nastavljao put svoje sudbine, a svaki dan mu je bio teži od prethodnog. Njegovo stanje možemo približiti sljedećim citatom: ,,Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobivati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može". U svom nemiru i unutrašnjim borbama izgubio je sebe, svoj smisao i nije vjerovao u sreću. Čast, ljubav prema bratu, laži i tajanstveni prijatelji. Sve je bilo kao jedna tamna noć gdje je sve nejasno i kao da jutro nikada neće doći. Sa jedne strane imamo Ahmeda koji ne vjeruje u sreću, a sa druge njegovog najboljeg prijatelja Hasana koji luta svijetom, traži sebe i svoj mir. Iako je izazvao gnjeg svoje porodice jer je odbio šansu za visok položaj u društvu, on je nosilac ideje slobode. Ovo su Hasanove riječi koje su ostavile najveći utjecaj na mene: ,,Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti u svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu, i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prestari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji". Hasan je vjerovatno i najpozitivniji lik ovog romana i šalje najjasniju poruku. Nikada ne smijemo odustati od života, ne smijemo dozvoliti da nas razočarenja i nepravda sputavaju u našim namjerama i da koče sve naše nade i želje. I baš to je dio u kojem je Ahmed Nurudin pogriješio. To je razlog zbog kojeg je zamrzio sebe. Ova dva lika povezana su prostorom. Ahmedov stav prema životu ga je učinio zarobljenikom bez okova. Postao je zarobljenik svojih misli. Dok je Hasan svoju slobodu koristio na pravi način, prešao je milje i milje kako bi shvatio šta je sreća. Hasan je iskoristio svoj prostor. Iskoristio je svoje mogućnosti. A Ahmed je ostao vječni rob tekije. Na kraju romana kaže: ,, Znam, mogao bih da kažem, kao i svaka budala:da se nije desilo to što se desilo, moj život bi bio drugačiji. Da nisam otišao u vojnu da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije… Smiješno. Šta bi onda bio život?". Ahmed prihvata svoju sudbinu. Shvata da ništa ne može promijeniti. Shvata da je njega život promijenio. I zbog toga je sve besmisao. I život i smrt. Jer svi su naši strahovi umanjeni kada prođemo kroz ono što nas plaši. Kada prođemo kroz ono što je bilo nepoznato i daleko. Smrt će odvojiti dušu i tjelo. Onemogućiti će nam kretanja i ostat će samo ono što svako duboko u sebi krije. Ono što vrijedi i ono što je ranjivo.

Umihana Mulać IV5