Naša učenica generacije Almedina Omanović je u svom obraćanju na Maturskoj večeri koja je održana 8. juna 2019. godine u Hotelu Bristol pročitala prigodan govor koji prenosimo u cijelosti:
Na samom početku želim istaći da mi je izuzetna čast što večeras ispred svih svojih kolegica i kolega mogu da vas poselamim i pozdravim, te iskažem riječi zahvale za četiri godine provedene u našoj Drugoj gimnaziji.
Pantha rei. Sve teče. Sve se mijenja i ništa ne ostaje isto. Te poznate filozofske riječi izrečene prije 2000. godina ni dan-danas ne gube na značenju.
Poštovani direktore, poštovane profesorice i profesori, drage kolegice i kolege!
Zajedno sa svime oko nas mijenjamo se i mi. Svakog trenutka postajemo drugačiji. Mnogo smo drugačiji od onog trenutka kada smo nesigurnim koracima zakoračili u hol naše Druge i tu ostali 4 godine, a to nije bilo malo. Topla jesen 2015.-te nagovijestila je jednu toplu generaciju, a neki od nas su po prvi put osjetili toplinu učionice broj 207, čija smo vrata konačno i zatvorili. Najprije hvala Dragom Bogu na svim ukazanim prilikama, a pogotovo na onim propuštenim, jer je sve bilo baš kako treba i kako je bilo najbolje za nas. U 5 odjeljenja raspoređeni su budući pisci, pjevači, slikari, sportisti, matematičari, filozofi, doktori, budući profesori! Na ovaj svečani, poseban čin zadovoljstvo mi je da se iskreno ogromnog srca zahvalim uvaženom direktoru, svim našim profesoricama i profesorima, a posebno našim razrednicima. Nesebično su nam prenijeli svoje znanje, no još važnije svoje iskustvo i sa vama smo poštovane i poštovani, sazreli i stasali u ono što jesmo. Stoga, hvala vam!
Iskreno hvala svim prijateljima, vršnjacima iz generacije 2015/2019. koji su me naučili životu, prijateljstvu, radovanju, ljutnji, nervozi, stresu, pa onda opet praštanju, nadi, vjeri, onome što je dobro.
Svima vama večeras ponajviše želim hrabrosti. Budite dovoljno hrabri da ukradete znanje od drugih, jer to je jedino na svijetu što se može pošteno ukrasti. Mozak punite znanjem, a srce i dušu humanošću.
I na kraju trebamo se zapitati da iako nemamo sve što smo željeli, da li smo zaslužili sve što smo dobili? Da li smo prepoznali dobro na vrijeme ili smo se svaki put ljutili bez razloga? Da li smo dali dovoljno, ako nam se nije vratilo? Da li smo se, u životu, zaista, dovoljan broj puta zahvalili?
Samo ću jedno željeti – sad kada odemo, da svjesno zapamtimo staze kojima će nas vrijeme ponovo vratiti. I nastavljamo dalje odavde. I ne prestajemo teći i mijenjati se. Nastavljamo dalje, glasno bujati i žuboriti svako svojim tokom. A svi smo mi pojedinačno učenici ove generacije jer od ovog trenutka preuzimamo vlastite odgovornosti i počinjemo mijenjati svijet nabolje. Treba da se ne bojimo živjeti punu verziju sebe. Da uvidimo da nema straha u tim hiljadugodišnjim riječima: „Pantha rei". Sve teče. Sve se mijenja i ništa ne ostaje isto.
Možda će vam doći ljepše, talentovanije, zanimljivije generacije, ali bolja sigurno neće, jer ona upravo sada kaže: HVALA OD SRCA I POZDRAV DOMOVINI!