Prva nagrada Amini Šarančić a treća Harunu Šunji
Objavljeno: 29. okt 2020. | Pogledano: 129 puta
29. oktobra u sklopu mevludske svečanosti u Karađoz-begovoj džamiji svečano su proglašeni pobjednici literarnog konkursa Medžlisa Islamske zajednice Mostar i uručene nagrade. Dvije nagrade osvojili su učenici Druge gimnazije Mostar, prvo mjesto osvojila je Amina Šarančić a treće mjesto je pripalo Harunu Šunji.
Medžlis Islamske zajednice Mostar je i ove godine povodom obilježavanja Poslanikovog, a.s., rođenja u saradnji sa Pedagoškim zavodom Mostar i Fondacijom „Daru-l-ilm" objavio je poziv učenicima svih srednjih škola u gradu Mostaru i studentima Univerziteta, za izradu literarnih radova na temu: „Kad bi došao Poslaniče". 
29. oktobra u sklpu mevludske svečanosti u Karađoz-begovoj džamiji svečano su proglašeni pobjednici literarnog konkursa i uručene nagrade. Dvije nagrade osvojili su učenici Druge gimnazije Mostar, prvo mjesto osvojila je Amina Šarančić a treće mjesto je pripalo Harunu Šunji. Nagrađeni rad Amine Šarančić vam donosimo u cjelosti. 


                                                                                            „Kad bi došao Poslaniče"


Čuješ li, moj dermane? Čuješ li, poslaniče, ružo džennetska, ovu moju dušu što se otkida od mene. Vidiš li je kad ti dolazi? Preleti ona planine i prehoda pješčane dine, prepliva mora i proguta daljine. Tamo negdje, u pustinji, stope ti ljubi i nad tvojim mezarom, suze lije. Čuješ li je, dermane, kad se u salavat pretvori, i kad te u dovama spominje?
Nisam znala da duša može tako daleko odletjeti, niti nekog toliko voljeti. Nisam znala da duša može toliko suza liti zbog žala, što nije bila bar prah pod tvojim nogama. 
Ne, nije bila prah da se prisloni uz tebe, niti pećina Hira da te sakrije, nije bila Hatidžina ogrlica da te rasplače, niti Bilalov ezan da ti dušu razgali. Ne bi joj sudbina, dermane. Nije joj dato!
Dato joj je da, obavijena u sjajni veo snova i neopisive želje, svoju ljubav pretvara u riječi, da kao iz česme, riječi iz nje teku i diraju one daleke zidove srca, budeći u njima ono najljepše. Ne mogu ih zaustaviti, riječi počinju novu priču i govore: „Kad bi došao Poslaniče..." 
Prepuštam se njima i njihovoj mašti što se rodila iz čežnje i ljubavi, i nastavljam: „Kad bi došao Poslaniče, bi li se opet, svjetlost nad Mekkom razlila?" Bi li se Hira od sreće raspukla? Bi li se Bilalov ezan, opet negdje u daljini začuo? Bi li se srca nevjernika zbog straha uznemirila, a srca vjernika zbog tebe smirila? Kada bi došao, i kada bi se ummet sakupio, šta bi ti on, griješan rekao, moj dermane? Sigurno bi, srca tvojih sljedbenika, konačno kucala kao jedno, u istom ritmu, i iskazivala zahvalu Stvoritelju što nam te poslao. A ti bi nam rane liječio, dušu oporavljao i dermanom nam bio, Poslaniče. Bi li se, ovakvi usnuli, kakvi jesmo, probudili, kada bi ti došao? Nismo mi zli, dermane, samo griješimo, nismo mi, duhovno umrli, samo zaboravljamo, i nismo mi hladni, samo se ljubavi, pomalo bojimo.  Bit je naša čista, dermane, a breme što ga vrijeme nameće, teško. Kada bi došao, bi li breme nestalo, a mi se osvijestili, i onom čistom bitku unutar sebe, posvetili? Kad bi došao, bi li se, ono slavno „Taleal-Bedru alejna", ponovo prostranstvima, razlijegalo? Bih li i ja učila, dermane, ili bih se negdje, u suzama, gušila? Bila bih, sigurno, opet dijete, što s divljenjem i ponosom u očima, gleda u svog uzora, sa željom da okupira trenutak njegovog vremena, veliča Uzvišenog zajedno s njim i bude mu pomoć na njegovom, trnjem posutom, putu islama. Na tom putu, bila bih pravda Omerova, bila bih mudrost Alijina, i bogobojaznost Ebu Bekrova. Bila bih stid Osmanov, i šehadet Sumejjin. Bila bih ono, što si volio  i na šta si ponosan bio... Kad bi došao Poslaniče, bila bih bajrak islama, svojim bivstvovanjem bih, ponosno svjedočila istinu što teče venama, što 'no je, nekada davno izgovorena, i vječno u duši, ostala zarobljena. Vječno bih srca vjernika, ponosnim činila, i „La ilahe illallah", šutnjom govorila. Kad bi došao Poslaniče, možda bi se ovih riječi i potrebe za njima oslobodila, jer bi duša, puna ljubavi za tobom, od sreće, zanijemila!
                                                                                                                                                                                                                         Amina Šarančić  II1